Sjeća se riječi majke Hatidže koja ga je jednog jutra molila da ne ide u šumu, jer je ružno sanjala. Zaim je nije poslušao. U Crnim potocima, put mu je prepriječila zmija, crna kao ugarak. Ubio ju je i sjetio se pomisli. “Ružan san, Crni potoci, crna zmija – crne slutnje“.
Kao pilot nadzvučnih aviona, tokom letačke službe u jugoslovenskom ratnom zrakoplovstvu, Zaim Bešović je dobitnik dvije plakete “za herojstvo u miru“, zarađene na supersoničnom “MiG-u 21R“. Nakon završene osnovne škole u rodnom mjestu, na Tjentištu, kako kaže, slučajno je zalutao tamo gdje se osjećao najslobodnijim. U poeziju i oblake.
Prvu plaketu je dobio nakon ulijetanja jastreba u usisnik, a drugu po fizičkom oštećenju i dekompresiji pilotske kabine.
Ptica u motoru
-Pod punim borbeno-izviđačkim opterećenjem, MiG-u 21R je potrebno oko 1.800 m piste da bi uzletio. Na Željavi, pista br. 1 je bila duga 2.500 m. Na uređenom zemljanom pretpolju je trebala biti ispravna zaustavna mreža. Nije je bilo. Odmah iza pretpolja je dubodolina – izvor Klokota. Dalje je grad Bihać. Pred sami uzlet, kod brzine 360 kilometara na sat, sa desne strane odnaprijed uočio sam podlijetanje veće ptice. Čuo se udarac, osjetila se promjena rada motora, vidljiva kroz uznemirenje kazaljki indikatora snage – započinje priču Bešović.
Pticu je usisao usisnik zraka i proslijedio je do kompresora, nakon čega je došlo do njegovog oštećenja. Oštećenje kompresora ne osigurava dovoljno zraka za sagorijevanje goriva i dolazi do značajnog smanjenja potiska i nemogućnosti uzlijetanja aviona, objašnjava nam Zaim.
-Iz ranijih iskustava, događalo se da avion eksplodira. Sve to se događa u trenu, kada treba donijeti ispravnu odluku: prekinuti polijetanje i ostati na zemlji, ili nastaviti sa polijetanjem i katapultirati se iz aviona – priča nam Zaim.
On se odlučio za rizičniju varijantu – prekidanje uzleta.
-Za desetak sekundi, čeka me kraj piste, a brzina je iznad 200 km na sat. S tom brzinom bi, najvjerovatnije, završio u Klokotu, stoga, dok sam još na pisti, avion usmjeravam desno, prema Plješevici. Po napuštanju piste, zbog smanjenog koeficijenta trenja, kočenja, avion ubrzava, izlijećem iz uređenog zemljanog pojasa na džombast teren i u šikaru. Brzina se značajno smanjila, ali avion nikako da stane. Na koncu, na početku nizbrdice, avion se zaustavio – nastavlja sa pričom naš sagovornik.
10 kilometara visine
Za razliku od prvog, drugi put, Zaim je bio na visini od 10 kilometara. Sa dijela maršrute Ulcinj – Portorož, brzinom od 800 kilometara na sat, izviđao je aktivnosti radarskog sistema Italije.
-Iznad Masleničkog mosta, uključio sam fotokameru da dokumentiram poziciju. Sageo sam se da ucrtam poziciju na kartu koja je bila na mom desnom koljenu. U tome položaju zatekla me strahovita eksplozija, koja me “zakovala“ za sjedište. Kabina je bila puna dima – priča on.
Dim se razilazio, buka se stišavala, ali nije prestajala. U kabini je bio propuh.
-Na koljenu mi nije bilo karte, a i olovku sam bio “izgubio“. Imao sam osjećaj da me nešto udarilo po ramenima. Isključio sam autopilot, pri manevrisanju avionom propuh se pojačavao, sa desne strane, mada nisam uočavao uzrok dok nisam pogledao iznad sebe. Nedostajao je desni dio providnog dijela pilotske kabine – prepričava nam Zaim.
Radilo se o dekompresiji, koja je podsisala prašinu, kartu i olovku, dok su, kako kaže Zaim, njega “spasile“ gurtne.
-Spustio sam sjedište na najniži nivo, vizirom zaštitio oči i krenuo u snižavanje prema Željavi. Ispostavilo se, da je prilikom reparacije kabine korišteno domaće ljepilo. Očito, nije izdržalo, zrak ga je “načeo“, dehermetizirao i dekompresirao pilotsku kabinu – objašnjava nam on.
Borba s medvjedom
Zaim se borio i sa medvjedima. Sjeća se riječi majke Hatidže koja ga je jednog jutra molila da ne ide u šumu, jer je ružno sanjala. Zaim je nije poslušao. U Crnim potocima, put mu je prepriječila zmija, crna kao ugarak. Ubio ju je i sjetio se pomisli. “Ružan san, Crni potoci, crna zmija – crne slutnje“, pomislio je, ali ne razmišljajući da prekine putešestvije.
-Blizu drugog potoka, sjeo sam na kamen. Lijevo se čuo srndać, a desno iznad mene šuštanje podloge. Pretpostavljao sam da potoku prilazi srna. Kada je utihnuo hod, okrenuo sam se, iza kamena ugledao medvjeđu glavu i prednji kraj. Počeo je piti vodu – priča nam Zaim.
Prenio je nišansku tačku na plećku i pucao. Medvjed je pao kao pokošen i počeo urlati.
-Cijeli slijed događaja prije i poslije sam registrirao, ali nedostaje mi kadar u kojem je medvjed stigao do mene. Brže nego sam stigao prepuniti pušku nasrnuo je uspravljen na zadnje noge. Bio je moje visine. Uhvatio sam ga za ramena. On je urlikao, pokušavao je čeljustima mi dohvatiti glavu, zaudarajući na strvinu – objašnjava Zaim susret s medvjedom.
Iako iznenađen šta ga je snašlo, Zaim je bio potpuno priseban.
-Korito potoka je bilo usko, nisam uspjevao izmaknuti se ustranu. Na koncu, medvjed me nadjačao. Uspio sam pronijeti mu glavu ispod svoga stomaka, dokopao se butine mi i iskinuo podobar zalogaj. Izvukao sam lijevu nogu ispod njega, snažno se odgurnuo o njegovo lijevo rame, sklonio se iza panja. Medvjed se uzverao uz desnu obalu. Odustao je od borbe – zaključuje Zaim.
Ističe da mu se nije bilo lahko boriti ni sa oblacima, niti s medvjedom. Ali, kako kaže, najnesnosnija i najneizvjesnija mu je borba sa ovdašnjom administrativnom kugom. Tvrdi, nema joj lijeka mimo hiruškog zahvata.
Penzionisan sedam puta
Zaim je, kako kaže, početkom odbrambeno-oslobodilačkog rata u RBiH, sam obuo “mrske vojničke čizme”, formirao jedinice i bio im komandant, da bi “usred požara svjesno branio vatru i vodu usred potopa“. Za sebe kaže da je repenzioner, dodajući da vjerovatno u historiji penzionih sistema ne postoji slučaj da čovjeka iz aktivnog radnog odnosa penzionišu po sedam puta i, svaki put, retroaktivno na njegovu štetu.
(E. Rizvanbegović/Faktor.ba)
