Veoma je teško započeti tekst u kojem želiš toliko toga reći, a još je teže prenijeti poruku na pravi način s nadom da će ista biti razumno prihvaćena. U nadi da po posljednji put pišem o tematici politike na jedan, prije svega jednostavan način, blizak čovjeku, odlučio sam se obratiti direktno budućem gradonačelniku.
Poštovani gradonačelniče… Pazi me sad-auh.
U samom početku vjerovatno ću sam prema sebi biti kontradiktoran kada kažem da mi je jako žao što kao mlad čovjek od dvadeset i jednu godinu usmjeravam svoju energiju da bih Vama sugerisao ili pokušao Vas uputiti na ispravan put, umjesto da svu svoju energiju utrošim na studij, na one mnogo bitnije stvari od politike sa kojom samo oduzimate ovo malo dostojanstva što nam je ostalo.
Ja sam mlad, kroz život tek treba da koračam, treba da ga osjetim, treba da ga proživim. Treba da me razočara, da me spusti do najniže granice do koje čovjek može da padne, a ujedno da me podigne sa iste. Svoj prvi životni šamar dobio sam onda kada sam otišao od kuće, kada sam ostavio uplakanu majku sa istog kućnog praga koja mi je govorila: „Ostani kakav jesi, pamet u glavu Almire!“. Nekad bih ipak volio da te riječi nisam čuo. Bio si primoran. Onda se zapitam šta je to obrazovni sistem Unsko-sanskog kantona ponudio nama? Nama mladima? U startu Vam je definisan problem. Ustaljeni kadar koji se proizvodi i koji nema dovoljno prostoru za primjenu u praksi. Provjerite, informišite se, istražite – apsolutno ništa novo nisam rekao što se već ne zna. Međutim, bilo gdje drugo, unutar države, situacija je ista. Ja nisam pokupio svu pamet svijeta, to je čovječe, činjenica neoboriva. Istog trenutka bih ostao, prije svega, jer je to moj Univerzitet, naš Univerzitet. Nije savršen, ali nisu ni drugi.
Vratiću se. Nećete me otjerati, ne brinite. Upotrijebit ću ja svoje znanje ovdje. Dat ću sve od sebe. Mlade koji su napustili BiH niti u jednom trenutku ne osuđujem i manimo se svake priče, prestanimo se pravi žrtve. Apsolutno ništa im nije ponuđeno da ostanu, da se izbore za svoj hljeb koji ću i ja sutra pokušati tražiti prije svega u svom gradu, pa dalje. Kreneš valjda od svoje avlije, što je apsolutno prirodno i normalno. I ne, to Vam nije ono uskogrudno gledanje na život, to Vam je samo iskrena emocija prema svom rodnom zavičaju u kojem ste odrasli i u kojem želite dočekati svoju starost, podignuti djecu, imati najljepšu ženu ovog svijeta kraj sebe i ujedno počivati do kraja ovdje.
ABC portal je za ovo vrijeme objavio moja dva teksta. Prvi je nosio naziv “Mene je strah vas“ u kojem sam konkretno prozvao nestručne osobe koje su sebi dale za pravo da se kandidiraju za izuzetno bitne pozicije sa kojih ujedno planiraju da kroje budućnost – nas, obične garde, buržoazije. Tekst je nastao ishitreno, iz bijesa, ljutnje, revolta. Napisao sam bukvalno da me strah takvih, da ih se bojim. Struka je struka, znanje je znanje i nije se igrati s tim u pogrešnim svrhama. Zamislite kako li je znanje teško, a zamislite tek koliko je neznanje teže? Tada sam napisao da njegov Bihać nikad neće biti moj Bihać. Nedugo zatim, objavljujem tekst pod nazivom „Ubi nas neznanje“, koji se nije toliko razlikovao od prethodnog, prvog. Ponovo sam aludirao na stručnost ljudi koji planiraju da se bave politikom s ciljem da naglasim koliko je to samo bitno, te kroz nekoliko rečenica sam naveo koliko je samo bitno izaći na izbore, istražiti ponuđene kandidate i njihove biografije. Osvrnuo sam se na vitalni nacionalni interes poprilično ironično i sarkastično, pričajući o tome koliko smo opterećeni s tim i koliko nam je bitna takva vrsta identiteta od onog identiteta-ljudskosti.
Kroz treći tekst, odlučio sam se direktno obratiti budućem gradonačelniku. Evo tresem se od huje i pitam se gdje su profesori, gdje su dekani, gdje je rektor, gdje su intelektualci ovog grada da reaguju i skromnim štivima pokušaju sa svojim znanjima i vještinama sa kojima bi, prije svega trebali biti potkrijepljeni, reaguju ne samo na politički segment, nego bilo koji društveni. Kada ste zadnji put pročitali jedan kvalitetan osvrt navedenih? Mislim da nieste u skorije vrijeme. Ne generaliziram.
Poštovani Hajrudine Haviću, Hadise Jusiću, Zlatane Miziću, Edine Mašiću, Edjube Dizdareviću, Nijaze Čauševiću, Šuhrete Fazliću – prije svega shvatite: Narod vam je gladan.
Prvo da definišemo to, a onda je lako sve ostalo. Znate ono, kopa, rovari po kontenjeru, socijalno je ugrožen, ponižen je, nema osnovnih sredstava za život, živi od danas do sutra. Razumijem i znam da niste mađioničari sa čarobnim štapićem i da u jednom trenutku ne možete riješiti apsolutno sve probleme, racionalan sam i realan, ali bojim se da je taj isti narod gladan preko posljednjih minimum 15-ak godina, a možda i više. To mi ne daje mjesta za strpljenje. Ja Vam npr. živim pokraj Kombiteksovih hala i savršeno dobro znam kako je to kad vjetar udara od razbijena stakla, okorjeli lim, koji tako zvučno odzvanja u glavi. Da, da, taj isti Kombitekst koji danas uz dozu znanja može da bude obnovljen. Gradska toplana koja je mogla biti obnovljena i grijati veliki broj domaćinstava – sravljena je sa zemljom. Kad ne znam popraviti onda ne znam, radije ću je srušiti nego se potruditi pronaći sve mehanizme da je obnovim. Gdje li su samo ostali primjeri…
Gospodo draga, koji god od Vas da pobijedi, biće i moj gradonačelnik, naš gradonačelnik. Neko meni privatno drag ili ne, moj je. Opravdajte se na najbolji mogući način. Bježite među ljude što više možete, manje kožne fotelje, a mnogo više plastično-platnene gradske stolice i asfalta, makadama. Mnogo manje priče, a više djela. Mnogo manje podizanja tenzija, a više ulijevanja nade koje ćeš opravdavati učinjenim prema gradu i građanima. Mnogo više bliskosti i strasti prema običnom čovjeku kojem si ti bitan do te mjere da je i nisi svjestan. Mnogo više suradnje, mnogo manje političkih svađa i prepirki kojih smo siti, mnogo manje pozivanja na rat i igranja sa emocijama ljudi. Mnogo više ljudskosti. Ne dajte da Vas „ponese“. Nije više fazon. Odgledani scenariji, ustaljenih režisera. Obratite pažnju na mlade ljude, oni su zajedno sa ostalim društvenim slojevima, jedan od glavnih temelja ovog društva! Ne dajte im preko granice za tuđi hljeb, dajte im svoj, dajte im naš. Zadržite ga, zadržite me! U skladu sa svojim ovlastima djelujte na obrazovni sistem koji je zastario do te mjere da iskače iz svakog okvira obrazovne etike. Obratite pažnju na svoj klub „Jedinstvo“ koji Vas treba, koje Vas treba u smislu čovjeka, a nikako u smislu političara, takvi su ga skoro i uništili. Ne budite ludi i ne dozvolite nikakvu mašineriju nad rijekom Unom. Borce i penzionere čuvajte kao kap vode na dlanu, a njih ćete financijski potkovati osiguravajući nova radna mjesta za mlade ljude. Nije na odmet, također da nam rasvjetu vratite. Sramota. I nije sve crno, i nismo jadni mi, i nismo slabi mi, ali danas u ovom vremenu, kada sve imamo nadohvat ruke, uz pristojnu količinu znanja, sve je izvedivo.
Pozivam građane da predstojećoj vlasti budu glavna opozicija, jer bolje opozicije od naroda nema. Budite slobodni da kritikujete i hvalite, predlažete i ispravljate. To je vaš ljudsko i demokratsko pravo. Vlast bez dobre opozicije, ne može da bude dobra vlast. Izađite na izbore.
Zeznuli su nas mnogi, nemoj i ti. Biti ćeš i proći ćeš. Život prođe, pa ćeš i ti. Sretno!
/abc.ba
