Po danu je nekako i dobro, ali kada dođe noć, kreće pakao, tada mi dolaze slike mrtvih drugova i scene sa ratišta.
Nepregledna livada, sve ravno, bez ijednog drveta ili kamena da se mogu sakriti, a oni idu za mnom i pucaju.
Godinama se budim u znoju, vrišteći, ispričao je za “Nezavisne” jedan bivši vojnik iz proteklog rata u BiH.
Projekat resocijalizacije
On je samo jedan od brojnih koji se i danas muči sa posttraumatskim stresnim poremećajem (PTSP).
“Boračka organizacija je unazad nekoliko godina sprovodila projekat resocijalizacije lica kod kojih je dijagnostikovan PTSP.To je bilo zamišljeno tako da se osposobe bivši vojnici koji i sami imaju problem kako bi oni onda svojim kolegama vodili sastanke i pružali pomoć koja im je potrebna. To je generalno sistem koji se najbolje pokazao svuda u svijetu”, kazala je Jelena Šurlan, socijalni radnik i rukovodilac stručne službe u Boračkoj organizaciji.
Sve je, kako kaže, išlo dobro jedno vrijeme, ali onda su se grupe ugasile.
Kantonalno udruženje Unsko-sanskog kantona oboljelih od PTSP-a djeluje već 11 godina, a tamo kažu da je velika nepravda učinjena oboljelima.
“Kod nas, kada se desi neki pokušaj samoubistva ili samoubistvo, mediji neće da prenesu da je čovjek bolovao od PTSP-a, nego kažu da se radi o psihičkom bolesniku”, kaže Jasmin Osmankić, predsjednik Udruženja.
On dodaje da je na teritoriji koju pokrivaju od rata pa do sada bilo 47 pokušaja samoubistva, a preko stotinu ih je, nažalost, uspjelo u toj namjeri.
“I to su ljudi za koje se znalo da boluju, koliko je onih koji kriju. U našoj kantonalnoj bolnici 2.800 ljudi se do sada liječilo od PTSP-a, a mi imamo 488 članova, gdje su toliki ljudi”, govori Osmankić.
Prema nezvaničnim procjenama i istraživanjima koja su rađena u BiH, od PTSP-a boluje oko 400.000 osoba, a sve ukupno je 1,2 miliona onih koji imaju simptome povezane sa ovim poremećajom.
“Broj ljudi koji boluju je ogroman, ali alarmantno je da imamo djecu 2000. godište koja imaju simptome PTSP-a, jer bolest nije liječena i onda je prenesena generacijski.
To su cijele porodice koje su u depresiji, oni se osjećaju loše, ne vide perspektivu i kada ih pitate zašto, oni ne znaju reći. Ali kada malo zakopate, vidite da tata već 15 godina leži na kauču, priča o Jugoslaviji, o ratu, oružju i stradanju”, navela je Sonja Stančić, psiholog.
Žene i djeca
Ona je istakla da je to što se malo polagalo na liječenje ovih ljudi dugoročan problem, kako socijalni, tako i materijalni.
Božica Živković-Rajilić, predsjednica Udruženja žena žrtava rata RS, navela je da ima mnogo onih koji boluju od PTSP-a, a da nikada nisu uzeli “pušku u ruke”.
“Pored boraca, stradalo je silno civilno stanovništvo, najviše žene i djeca. Oni su proveli mnogo vremena po raznim logorima i preživjeli sve ono što lud mozak može smisliti. Sve žene iz Udruženja osjete na organizmu godišnjicu zarobljavanja ili torture kao što je kod mene 16.6. Kada i zaboravim datum, organizam sam reaguje nespavanjem, znojenjem, stalnim temama o ratu koje prebacim u svakodnevni život, sjećanjem i sanjanjem mrtvih, depresijom”, kazala je Živković-Rajilićeva.
Biljana Lakić, nacionalni koordinator za mentalno zdravlje RS, kazala je da se sada više od 20 godina poslije rata može pričati o hronificiranom PTSP-u.
Prema njenim riječima, urađeno je mnogo toga da bi se oboljelima pomoglo, ali ima više faktora zbog kojih se ljudi nisu do kraja oporavili.
“Tu je etiketiranje od strane društva protiv kojeg smo se borili. Takođe, tu je i konstantno podgrijavanje strasti koje imamo kod nas, jer mi ne možemo izaći iz traume ako se nalaziš u nestabilnoj zemlji i regionu. Da li će biti posla, hoće li opet biti rata, socijalna situacija, sve to utiče na čovjeka. A da ti ljudi žive u stabilnom okruženju, ako bi ta borba njihova koja je bila imala smisla, ako su poštovani, onda je to druga priča”, zaključuje Lakićeva.
