Dok se većina migranata u Bihaću već smjestila u centar Bira ili su još u Đačkom domu na Borićima, dobar dio njih pronašao je privatni smještaj.
Obični migranti su siromašni, ali ima i onih ekonomskih, koji plaćaju u prosjeku 10 eura bihaćkim stanodavcima za noćenje, za šta je i ministar Dragan Mektić upozorio da je nezakonito. Ali, ima i onih koji su u najgorem položaju, koji imaju samo jednu deku i ruksak pa tako spavaju ispod mostova, na livadi, u napuštenim vlažnim objektima.
Gadafijevo vrijeme
Jedan od njih je Jasin iz Libije, kojeg smo upoznali ispred supermarketa u Bihaću. Ponizno stoji pored ulaza, pritrči da pomogne nekome da vrati kolica, pa mu daju marku. Duboko nam zahvaljuje na pruženoj čokoladici i počinje svoju tužnu priču. Dolazi iz Libije i već dva mjeseca spava napolju u Bihaću i Velikoj Kladuši. Nema prijatelja, nema porodice sa sobom, a u migrantske kampove izbjegava ulaziti, jer se plaši Afganistanaca i nekih drugih grupica koje pokazuju nasilje spram specifičnih nacionalnosti ili samaca.
– Ja uzmem ovu svoju deku i odem tamo na livadu da spavam, tako mi je bolje, makar bilo hladno, priča nam Jasin.
Uputili smo ga u novi zbirni centar u Biri, za koji nije ni čuo da je otvoren. U Libiji također postoje zbirni centri za migrante koji pristižu iz južne Afrike, kako bi prevalili Sredozemlje ka željenoj Evropi. Nekada ih presretne italijanska obalska straža, pa ih uvede u Italiju, što i žele, a nekada to bude libijska obalska straža koja ih vraća u zbirne centre te zemlje, gdje su uslovi jednako užasni kao što su u Borićima. Pitamo ga zašto bježi.
– Sve je više problema, nesigurnosti, migranti stižu u Libiju koja je u svojim problemima. Nemamo posla, nemamo novaca, nemamo hrane. Gadafi je bio dobar, sve je bilo bolje u njegovo vrijeme, ali je Amerika napravila problem. Nemamo sigurnosti niti dostojnog života u svojoj zemlji, priča nam mladi Libijac.
Iza sebe je ostavio majku i dvojicu mlađe braće, na pomen obitelji počinje da plače. Zatim se žali da je nekoliko puta bezuspješno pokušavao da pređe hrvatsku granicu. Kaže da su ga uhvatili, slomili mu prst i dva mobitela sa kojima je pokušavao pronaći put. Ne želi da se njegov identitet otkrije, pa sa telefonima skriva lice na slici. Pokazuje nam groznu infekciju koju ima iza desnog uha. U lošem je stanju, ali je odlučan da ide dalje. Izbjegava da traži medicinsku pomoć lokalnih vlasti i IOM-a, ako ne bude morao, kaže da se neće ni registrovati u Biri ili Đačkom domu. Plaši se, pošto je musliman, da će i zbog toga imati određenih problema.
Zar je vjera važna?
– Jednom sam stigao gotovo do Italije i uhvatili su me granični policajci. Pitali su me šta sam. Rekao sam musliman elhamdulilah i odmah su počeli drugačije da se odnose prema meni. Ne znam zašto je to važno, ali mi kažu pa zašto nisi kršćanin, lakše bi te primili u Evropi, priča nam Jasin.
Međutim, on je ponosan na svoju vjeru i tradiciju, a na dugom putu za sretnijim životom oslanja se na pomoć od Boga i dobrih ljudi iz Bihaća koji mu daju malo novaca i hrane.
