Velika nagrada trebalo je biti Sarajevo, čijim bi zauzimanjem Srbi pobjednički okončali rat, napisao je bivši američki veleposlanik u NATO savezu Ivo Daalder u jednoj od svojih analiza.
Srbi su planirali napasti tri tadašnje enklave u Istočnoj Bosni: Žepu, Srebrenicu i Goražde, a sljedeći cilj bio bi Bihać, napisao je bivši američki ambasador u NATO savezu Ivo Daalder (EPA)
Ljeto 1995. godine bilo bolno i teško za građane Bosne i Hercegovine.
Tri mjeseca ranije bosanski Srbi su odlučili da će četvrta godina rata biti i posljednja. Njihov je cilj bio jasan – okončati rat prije dolaska nove zime.
“Strategija je bila jednostavna – provedba je bila sramna. Prvo su planirali napad velikih proporcija na tri tadašnje enklave u Istočnoj Bosni, koje su bile pod kontrolom Muslimana – Žepa, Srebrenica i Goražde, svaka pod zaštitom Ujedinjenih naroda kao sigurnosne zone”, napisao je bivši američki veleposlanik u NATO savezu Ivo Daalder u jednoj od svojih analiza.
Daalder navodi da je u to vrijeme sljedeći srpski cilj bio Bihać: “Plan je trebao biti okončan, nakon što stanovništvo iz četiri spomenuta grada, počne bježati prema Sarajevu ili u Hrvatsku. Velika nagrada trebalo je biti Sarajevo, čijim bi zauzimanjem Srbi pobjednički okončali rat!”.
Svi su bili svjesni takvog scenarija – i Washington i Brisel i Sarajevo i Zagreb. Pitanje je bilo kako onemogućiti njegovo provođenje. Sjedinjene Države su bile voljne poduzeti agresivniju diplomatsku inicijativu, ali morali su biti vrlo pažljivi da ne naruše odnose sa saveznicima u NATO-u, osobito zemljama koje su imale vojnike unutar mirovnih snaga Ujedinjenih naroda, koji su postali glavna prepreka za poduzimanje energičnijih akcija ili zračnih napada na položaje bosanskih Srba u području zaštićenih zona.
Nakon genocida počinjenog u Srebrenici u Londonu je 21. jula počela konferencija na kojoj su sudjelovali predstavnici 16 zemalja. Vodeća tema – uspostaviti nove opcije za Bosnu i Hercegovinu. Konferencija je rezultirala time što je glavni tajnik Ujedinjenih naroda Boutros Boutros Gali dao ovlasti UN-ovom vojnom zapovjedniku, generalu Bernardu Janvieru, da zatraži izvođenje zračnih napada NATO saveze bez konsultiranja civilnih predstavnika svjetske organizacije. Još jedan rezultat te konferencije bilo je slaganje NATO saveza i UN-a da se zračni napadi NATO-a mogu koristiti kao odgovor na srpske napade na preostale zaštićene zone u Bosni. To se posebno odnosilo na zaštitu Goražda.
Postojala su velika strahovanja međunarodne zajednice za sudbinu Bihaća i lokalnih stanovnika uz pitanje – kako spriječiti da Bihać ne postane nova Srebrenica? One zemlje, koje su imale svoje vojnike na terenu, bile su jako zabrinute da bi oni mogli nastradati ako dođe do zračnih napada na položaje srpske vojske. Rusija je apsolutno odbacivala ideju o napadima na Srbe. Američka javnost je bila protiv bilo kakve američke vojne intervencije.
Daljnja događanja pratimo isključivo kroz korištenje američkih diplomatskih, vojnih i obavještajnih dokumenata. Termini i jezik su također prevedeni s engleskog jezika bez ikakvih prekrajanja autora ovog teksta.
Onda se dogodio susret Tuđman-Izetbegović u Splitu
Predsjednici Bosne i Hercegovine i Hrvatske, Alija Izetbegović i Franjo Tuđman, razgovarali su 22. jula u Splitu o vojnoj suradnji. Nakon dugog zastoja sa Srbima, Bosanci su bili u sred niza preokreta na bojnom polju. Velika ofenziva muslimanske vlade blizu Sarajeva, koju su pokrenuli u lipnju, nije dala rezultata. Ranije je izgubljena Srebrenica, Žepa samo što nije pala (i jeste 25. jula, i.p.). Sada je bihaćka enklava, na sjeverozapadu Bosne bila u potpunom okruženju.
“Peti korpus Armije BiH je opkoljen sa svih strana – snagama bosanskih Srba, vojskom hrvatskih Srba i muslimanskom vojskom separatiste Fikreta Abdića”, navodi se u analizi Pentagona.
State Department navodi sljedeće: “Sjedinjene Države su podržale suradnju između bosanskih muslimana i Hrvata, pomažući pregovore koji su doveli do Sporazuma o Federaciji u martu 1994.godine. Sjedinjene Države vjeruju da je muslimansko-hrvatska Federacija bila jedina šansa za muslimane u Bosni da dođu do balansa kada je srpska vojna sila u pitanju.”
Je li američka šutnja značila odobravanje?
Hrvatska vlada je imala snažan utjecaj na bosanske Hrvate i poboljšanje odnosa između bosanskog predsjednika Alije Izetbegovića i hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana jedino je moglo pomoći vezama unutar Federacije. Sjedinjene Države su znale da je njihov susret 22. jula u Splitu bio nešto više od jačanja diplomatskih veza. Hrvati su rekli američkom ambasadoru, Peteru Galbraithu, da planiraju poslati svoju vojsku u Bosnu kako bi popustio pritisak na bihaćku enklavu.
Istog su dana Tuđman i Izetbegović ratificirali sporazum o vojnoj suradnji, “kojim su se Hrvati mogli pozvati da ratuju u Bosni, što je muslimanska strana i učinila. Ministar vanjskih poslova Hrvatske, Mate Granić, poslao je pismo Vijeću sigurnosti Ujedinjenih naroda oko situacije u Bihaću, upozoravajući da – ukoliko status Bihaća kao sigurnosne zone bude pod prijetnjom, Republika Hrvatska može biti prisiljena da poduzme neophodne mjere da enklavi osigura status zaštićene zone, kojeg su odredili Ujedinjeni narodi.”(Cable SD 67554, 21. July 1995, Cable, USUN 2867, July 21, 1995).
Galbraith se 21. jula na Brijunima sreo s Tuđmanom, Granićem i ministrom obrane Gojkom Šuškom, kada su ga Hrvati informirali da namjeravaju intervenirati kako bi spasili Bihać. Galbraith je 22.jula uputio diplomatski telegram s tom informacijom u Washington (Tudjman Decides for Direct Military Intervention To Save Bihac – Cable, Zagreb 2758, July 22, 1995.)
“Hrvatska je bila voljna stati u obranu Bihaća. Pad enklave spojio bi srpska područja u Hrvatskoj i Bosni, ojačao bi krajinske Srbe i potencijalno doveo do regionalnog ujedinjenja s područjem kojeg su držali pod kontrolom bosanski Srbi. Hrvatska nije mogla dopustiti da područje Krajine, na koje je otpadalo 20 posto državnog teritorija, ostane u srpskim rukama. Predsjednik Tuđman je bio uvjeren da će to područje vratiti, na ovaj ili onaj način. Ali, prvo je morao osigurati da bosanski Srbi ne ojačaju svoju poziciju osvajanjem Bihaća.”
Ambasador Galbraith je bio na sastanku u Splitu 22. jula, u sklopu delegacije stranih izaslanika Galbraith je javio 23. jula u Washington da je postignut Vojni sporazum između Tuđmana i Izetbegovića. Istog je dana, bosanski ministar vanjskih poslova, Muhamed Šaćirbay, nazvao podtajnika u State Departmentu za politička pitanja Petera Tarnoffa, kako bi razgovarali o vojnom paktu.
Amerikanci su postali svjesni da je hrvatska vojska mogla napasti srpske položaje u dolini rijeke Livno, južno od Bihaća, u nastojanju da odvuku snage bosanskih Srba dalje od bihaćke enklave. Peter Tarnoff je pozdravio bosansko-hrvatsku vojnu suradnju o Bihaću, ali rekao je Šaćirbayu da su Sjedinjene Države bile zabrinute oko toga “što bi hrvatske trupe mogle učiniti, a što nije vezano uz deblokiranje Bihaća.” Sjedinjene Države su vjerovale da bi Tuđman mogao koristiti obranu Bihaća kao otvaranje plana za napade na Krajinu (unutar Hrvatske). Ukoliko to učini, brinulo je Amerikance, Srbija bi mogla biti prisiljena na odgovor, što bi izazvalo veći srpsko-hrvatski rat.(Cable, July 23, 1995).
U Washingtonu, predstavnici nekoliko vladinih agencija sreli su se 24. jula da bi razgovarali kako odgovoriti na bosansko-hrvatski vojni sporazum. Sjedinjene Države su se nadale da će uspjeti uvjeriti saveznike da prošire londonsku odluku o zaštiti Goražda na druge zaštićene zone, uključujući Bihać, ali bili su svjesni da za takav dogovor treba vremena. Zaključeno je da međunarodna zajednica nije bila voljna poduzeti trenutačnu snažnu akciju u zaštiti Bihaća, da onda Sjedinjene Države nemaju opravdanje za odvraćanje Hrvatske da to učini.(NSC memorandum, July 27, 1995).
Na istom sastanku zaključeno je da bi Hrvate trebalo upozoriti da ne koriste priliku i započnu napad na krajinske Srbe u Hrvatskoj. Američke obavještajne službe su procijenile da bi, ako to učine, Hrvati “navjerojatnije naišli na žestok otpor krajinskih Srba.” Galbraith je dobio instrukcije da pozove Hrvate na suzdržanost, tražeći od njih da ograniče bilo kakvu vojnu akciju samo na Bihać. Kada je američki ambasador prenio tu poruku, 25. jula, Hrvati su se složili, uvjeravajući ga da nemaju namjeru proširiti vojne operacije u Krajinu (Urging Croatian Restraint in Bihać, Cable, State 177066 25.July).
Razlozi za pokretanje vojne ofanzive
I, kao što su Sjedinjene Države očekivale, hrvatske snage su 25. jula pokrenule ofanzivu u dolini rijeke Livno u nastojanjima da spase Bihać. Za dvije godine, od kada je Hrvatska uglavnom bila pošteđena ratovanja, modernizirali su i izgradili vojsku, tehnološki i strateški. Sve je to postignuto unatoč embarga na uvoz oružja u regiju, što je Hrvatska lako zaobilazila.
Sjedinjene Države su imale neke informacije o hrvatskom naoružavanju, ali ostaje nejasno jesu li Amerikanci aktivno pomagali ta nastojanja. Na primjer, u diplomatskoj poruci američke ambasade u Zagrebu pod rednim brojem Cable 2758, javlja se u Washington o topničkoj pošiljci iz Turske do Hrvatske. Isto tako, bivši američki časnici, koji su radili kao neovisni savjetnici, uposleni su od strane hrvatske vlade da pomognu u preformuliranju njihove vojne strategije.
Dio hrvatskog naoružavanja odnosio se na poznati protok oružja iz Irana za Bosnu, od čega je Hrvatska, prema navodima vlastite obavještajne službe, uzimala skoro trećinu za sebe. Unatoč očiglednom kršenju UN-ovog embarga na uvoz oružja, američka vlada je na hrvatsko naoružavanje zauzela stav “ne pitaj i ne govori”, razumijevajući da obnova vojnog balansa može dovesti do sporazuma.
Franjo Tuđman je poslao pismo američkom predsjedniku Billu Clintonu 4. augusta 1995. godine (U.S. Embassy Zagreb, Cable 2970) u kojem navodi razloge za vojni angažman hrvatske vojske –
*Obrana Bihaća
*Odbijanje krajinskih Srba da prihvate mirnu reintegraciju unutar Hrvatske
*Nemogućnost hrvatskih izbjeglica da se vrate kućama
*Oružane provokacije od strane krajinskih Srba kao i nemogućnost da se hrvatsko gospodarstvo normalno razvija pod trenutačnim okolnostima
4. augusta hrvatske vojne i policijske snage su napale Krajinu. State Department je još jednom instruirao ambasadora Galbraitha da savjetuje Tuđmanu da to ne čini, a Richard Holbrook je izričito rekao ambasadoru Galbraithu da prenese Tuđmanu da se Banja Luka ne smije dirati ni pod koju cijenu.
Prema američkim izvorima Tuđman je priznao Galbraithu da Sjedinjene Države nisu dale zeleno svjetlo za napad. Hrvatska nije poslušala američki savjet da se ofanziva ograniči samo na oslobađanje Bihaća. U roku od nekoliko dana vojna akcija “Oluja” natjerala je srpske vojnike i civile na bijeg dok su se izbjeglice počele kretati prema Srbiji. „Krajinski Srbi nisu pružili značajniji otpor dok je Miloševićev odgovor na napad bio nije bio vidljiv. Tuđman je uskoro razvio pobjedničku zastavu iznad kninske tvrđave, a po prvi put u četverogodišnjem balkanskom sukobu Srbi su bili žrtve velikog vojnog poraza“ – navodi State Department.
Američka diplomatska inicijativa
Unatoč američkim pozivima na suzdržanost, uspješna hrvatska ofanziva dramatično je promijenila situaciju u Bosni.
“Unazad gledano jasno je da su postignuti uspješni rezultati tim ofanzivama u Krajini”,izjavio je tadašnji državni tajnik Warren Christopher, u jednom intervjuu u oktobru 1996. godine, dodajući: “Podaci pokazuju da nismo podržavali Hrvate u tom periodu.”
Richard Holbrooke je 16. jula 1995. godine poslao memorandum Warrenu Christopheru pod naslovom “UNPROFOR je mrtav, Bosna ne smije umrijeti”. Dalje se navodi da su bosanski muslimani bili poraženu u julu, kada je Bihać bio pod napadima, Goražde je bilo ranjivo dok je povlačenje UNPROFOR-a bilo trenutačno. Međunarodna konferencija u Londonu je, privremeno, stavila Goražde izvan srpskih planova o osvajanju dok je hrvatska pobjeda pomogla u oslobađanju Bihaća, što je osiguralo snabdijevanje građana i bosanskih branitelja. Izgleda da je sada hrvatska vojska spremna, zajedno s Federalnim saveznicima, napredovati dublje u zapadnu Bosnu.
Ministar vanjskih poslova Republike Hrvatske, Mate Granić, rekao je 6. augusta američkom ambasadoru Peteru Galbraithu da će Hrvatska i Bosna i Hercegovina vojno surađivati u Bosni te da će Hrvatska osigurati opremu za bosanske snage. Granić je rekao da ovaj prijedlog vojnog napredovanja u Bosni može stvoriti uvjete za mirovni sporazum. “Nova realnost u Bosni može značiti kraj rata do jeseni”, prenio je Galbraith riječi šefa hrvatske diplomacije u Washington (Cable 2989, Zagreb, August 6, 1995). Amerikanci su bili impresionirani hrvatsko-bosanskom vojnom suradnjom koja je dovela do smanjivanja teritorije pod srpskom kontrolom u Bosni s preko 70 na manje od 50 posto.
“Diplomatski rečeno, hrvatska ofanziva je stvorila idealnu mogućnost da američka administracija pogura svoj proces o završetku rata”, zaključuje Galbraith u istom diplomatskom telegramu. U internom memorandumu State Departmenta navodi se da „je diplomacija sada moguća nakon što je stvorena nova realnost na bojnom polju. Slobodan Milošević nije mnogo učinio osim što je javno osudio hrvatsku ofanzivu te pozvao na prestanak borbi.
“Kada je otpočela ofanziva na području Livna Sjedinjene Države su instruirale Rudolpha Perinu, vodećeg američkog diplomatu u Beogradu, da informira Miloševića da je Washington pozvao Hrvatsku na suzdržanost te da tenzije oko Bihaća ne bi trebalo proširiti na veći sukob”. (Cable, State 181865, July 29, 1995).
Svo ovo vrijeme na Hrvatsku je vršen pritisak od strane Europske unije, koju je na terenu zastupao Carl Bildt te Ujedinjenih naroda. Dok se Bildt dogovarao s Miloševićem tražeći američku potporu za svoja diplomatska nastojanja, glavni tajnik UN-a Boutros Boutros Ghali je poslao Franji Tuđmanu prijedlog za zapadnu Bosnu i hrvatsku Krajinu u šest tačaka. Tuđman je glatko odbio svaku od njih.
Nakon zbivanja u Bihaću i Kninu, američka vlada shvaća da je došlo vrijeme za novu diplomatsku inicijativu čiji je glavni cilj bio ustanoviti bosansku državu i da to toge treba doći kroz pregovore. To je, prije svega, bilo političko pitanje, uz očiglednu potrebu planiranja vojne potpore za takve planove, odnosni za implementaciju eventualnog mirovnog sporazuma. State Department i Pentagon su se složili da bi Sjedinjene Države trebale pomoći Bosancima u konsolidaciji teritorije koju imaju pod svojom kontrolom, ali plašili su se koštanja američke potpore bosanskim nastojanjima u povratku izgubljenih područja.
Oba su se ministarstva složila da bi zbog toga Washington mogao narušiti odnose sa saveznicima i Rusijom ili još gore – da Amerika bude vojno uvučena u bosanski sukob. Vijeće za nacionalnu sigurnost i plan, kojeg je napravila Madelaine Albright, podržavali su stav da bi američka inicijativa mogla očuvati Bosnu u postojećim granicama uz potporu planu Kontakt grupe o jedinstvenoj državi, s 51:49 teritorijalnom podjelom što je “usluga za muslimane.” (Ocjena Vijeća za nacionalnu sigurnost, August 28, 1995)
“Bilo što manje”, napisao je savjetnik za nacionalnu sigurnost Tony Lake, predsjedniku Clintonu, “bilo bi ravno ratifikaciji agresije i moglo bi biti odbačeno u Sarajevu.” (Lake Cover Note, August 5, 1995). Rat u Bosni i Hercegovini je okončan u novembru 1995. godine, na mirovnom pregovoru u američkoj vojnoj zrakoplovnoj bazi u Daytonu, savezna država Ohio.
IZVOR: AL JAZEERA
