Slogan “Samo nek je živo i zdravo” često odjekuje kao mantra u srpskom društvu, posebno u kontekstu dolaska bebe. Članak istražuje duboko ukorijenjene tradicionalne vrijednosti koje stvaraju podjele između muške i ženske djece, donoseći izazove i stereotipe koji se prenose kroz generacije.
U trenutku kada trudnica objavi pol bebe, često se više pažnje posvećuje muškom djetetu, često po principu “prvo muško”. Ovo odražava tradicionalni pristup produžetku porodičnog imena, naglašavajući važnost nasljeđivanja prezimena.
Članak se također bavi stereotipima povezanim s prezimenom, gdje žene, tradicionalno, gube svoje prezime pri udaji. Otpor prema ovom modelu često se doživljava kao feministički čin, što može izazvati osudu okoline.
Autorka dalje preispituje i potrebu za muškim nasljednicima kao nositeljima prezimena, ističući egoističku prirodu želje da se vlastito ime nastavi, bez obzira na žensku liniju. Ova tradicionalna percepcija suprotstavlja se suvremenom shvaćanju ravnopravnosti spolova.
Kroz ovu analizu, članak potiče čitatelje na razmišljanje o nepravdi koja se često nanosi ženskoj djeci, dok ih društvo često percipira kroz prizmu stereotipa. Nalaže potrebu za promjenom stavova prema ženskom rodu, ističući važnost podrške njihovoj neovisnosti i ravnopravnosti.
