Piše: Biscani.net
U subotu, 12. oktobra 2024. godine u 19 sati, u KRAK Centru za savremenu kulturu u Bihaću (Hamze Hume bb) bit će otvorena izložba pod nazivom Odijelo od vatre. Izložba obuhvata radove finalista nagrade Zvono – umjetnika Kemila Bektešija, Vildane Hermann i Milene Jandrić. Kroz svoja djela, ovi umjetnici istražuju pitanja identiteta i doma, analizirajući konstrukcije koje prate proces odrastanja i oblikovanja ličnog i porodičnog nasljeđa.
Radovi nastali između 2022. i 2024. godine stvaraju prostor za introspektivni dijalog između proživljenih i imaginativnih iskustava, te pozivaju publiku da preispita vlastitu percepciju doma i identiteta. Izložba će biti otvorena za posjetitelje do 9. novembra 2024. godine.
Kustosica: Isidora Branković
KRAK Centar za savremenu kulturu (Hamze Hume bb, Bihać)
12.10. – 9.11. 2024.
Otvaranje izložbe: subota, 12.10.2024. 19h
Izložba Odijelo od vatre obuhvata radove finalistkinja i finalista nagrade Zvono, umjetnika Kemila Bektešija, Vildane Hermann i Milene Jandrić. Izložba se bavi pitanjem identiteta i doma – konstrukcijama koje nas prate i koje stvaramo tokom odrastanja. Kroz radove nastale u periodu od 2022. do 2024. godine umjetnici nastoje mapirati stečena i proživljena sjećanja stvarajući dinamičan prostor unutrašnjeg i fizičkog doma – nudeći mogućnost mentalnog dijaloga publici u komunikaciji proživljenog, stečenog i imaginarnog. Umjetničke radove Kemila Bektešija, Vildane Hermann i Milene Jandrić povezuje neprestano traganje i povezivanje ličnog i porodičnog identiteta, sjećanja i iskustva. Biografski segmenti koji se jasno ogledaju u raznovrsnom stvaralaštvu dovode do idejne migracije umjetnika, istražujući njihov uticaj na identitet i psihološku svijest. Naziv izložbe Odijelo od vatre obuhvata spajanje unutrašnjeg segmenta bića kroz izazove promjena i različitih stanja svijesti, te fizičke pozicije mjesta u kome se nalazimo i mjesta prema kojem idemo.
Kemil Bekteši ovogodišnji pobjednik Zvono nagrade kroz svoj rad GG20 polazi od rada My dad loves me so much, he let me be an artist gdje kroz umjetničku praksu uspostavlja jedan drugačiji oblik odnosa sa ocem. Pekarska mašina izmještena iz prostora svoje osnovne funkcije, dobija namjenu u galerijskom i umjetničkom kontekstu. Koliko je poznato, radi se o prvim mehaničkim crtežima nastalim u Bosni i Hercegovini, sagrađenim prvobitnim izlaganjem u vidu performativne instalacije, gdje je publika zajedno sa umjetnikom oblikovala rad. Apstrahovani crteži načinjeni sredstvom za rad umjetnikovog oca, kontrolisani su od strane umjetnika i publike, a izloženi u vidu monumentalne instalacije djelujući kao spomenik određenom događaju.
Vildana Hermann ulazi u svoj dom kroz maštu i porodično naslijeđena sjećanja. Za razliku od Bektešija koji publici daje spomenik posvećen određenom događaju, Vildana Hermann polazi iz konteksta spomenika događajima u kojima ona ne učestvuje. Kroz proces stvaranja i štovanja kože, umjetnica prolazi kroz blizak i opipljiv dodir unutrašnjosti. Tamo je vruće, smrdljivo i oslobađajuće. Rohaut se bazira na organskim elementima, stavljajući ih u pijadestalan položaj, dok sirova koža zauzima centralni dio rada. Kratki film u ovom kontekstu postavljen je kao predstava metodologije rukovanja vizuelnim narativima. Rohaut je stalni odlazak i vraćanje.
U radu Path of movement Milena Jandrić ispituje fizička i mentalna kretanja koja se u čovjeku i oko njega mijenjaju i rastu uslijed čestih migracionih kretanja. Šta je to što ostaje u čovjekovoj svijesti poslije određenih pokreta? U ovom slučaju umjetnica postavlja sadašnji trenutak u centralni fokus preoblikujući ga u sjećanje i pokret. U interaktivnoj intalaciji Spatial Perceptions, ona ostavlja publici prostor za stvaranje sopstvene imaginacije mobilnosti, kreirajući nove putanje. Umjetnica zapaža i bilježi kretanja, odlaske i pomjeranja koji ostaju u tragovima u nama samima stvarajući spomenik određenom sjećanju.
Izložba Odijelo od vatre analizira i bilježi uticaj individualnog, kolektivnog i porodičnog nasljeđa inkorporirajući ga u današnjicu, koje se posebno ogleda u radovima Kemila Bektešija i Vildane Hermann. Odijelo u ovom slučaju predstavlja nasljeđe koje cjeloživotno nosimo sa sobom. Milena Jandrić u svom radu postavlja pitanja kretanja i migracije i njihovog uticaja na psihološku svijest. Psihološka svijest i njene promjene postaju unutrašnja vatra koja kreiraju sutrašnjicu. Pitanja odakle dolazimo, ko smo i kuda idemo, ostaju u tome pravcu glavni oblik identifikacije.
Malo masti. Crvenog mesa. Koliko nam je koža tijesna? Mnogo ljubavi. A hljeba? Traganjem za domom i propitujući njegov uticaj na naš identitet vruće je. Dosta trenja. Odakle krećemo i kome se vraćamo ostaje cjeloživotno pitanje.
