Iako su ih izvarali svi, iako su mladost izgubili u ratu, a devet godina čekaju na stan koji su platili, borci prizivaju izgradnju boljeg društva.
Da ste oženjeni, plaćate kiriju, imate dvoje djece i kredit za borački stan, a čekate već devet godina na useljenje, koja bi vaša novogodišnja želja bila? Za Ekrema Halilagića iz Bihaća useljenje u stan to nije.
Od silnih razočarenja, lažnih obećanja raznih političara, rekordnog čekanja za izgradnju u BiH jedne boračke zgrade, Ekremu je u duši sve to pregorjelo. Tužbe 50 neuseljenih stanara otišle su i pravosudnim i istražnim organima.
Ratna arhiva
O neuseljenoj boračkoj zgradi na Ozimicama u Bihaću pisali smo u više navrata, da je ona ustvari poligon za predizborno slikanje i noćna mora za ratne veterane koji su se upustili u kredit, a devet godina žive kao podstanari. Dugom putu do svoga doma ovaj borac ne vidi kraja ni u 2017. niti će mu to biti novogodišnja želja.
– Moja novogodišnja želja je, iskreno, pored zdravlja, da se ljudi probude, da se aktiviraju. Da u 2017. godini krenemo pozitivno, da uzmemo sudbinu u svoje ruke i bez izgovora da svi zajedno gradimo bolje društvo. Da se okanimo politike sukoba i mržnje, da radne kolege ujutro susrećemo sa osmijesima na licima. To je moja želja, kazao nam je Ekrem, želeći i svima nama ono što želi i sebi.
Ekrem je uzoran i koristan građanin Bihaća. Nedavno je grad prekopan zbog izgradnje projekta KFW kanalizacione mreže, a ceste nisu sanirane. Ekrem je uz pomoć supruge izgradio mapu grada sa označenim zakrčenim ulicama, doprinoseći ljudima ono što ni službe koje su za to plaćene ne bi.
Kako mu je hobi istorija ratnog okruženja, pokrenuo je i grupu “Bihaćke ratne fotografije” i čuva najveću digitalnu arhivu koju rado stavlja na raspolaganje, ali obećavani muzej nadležni nikad nisu osnovali.
Bio je maloljetni borac, kurir, od ‘91. godine je u Patriotskoj ligi, zatim i u teritorijalnoj odbrani. Kao okretnog i vještog mladića slali su ga da prati kretanje kamiona, približavanje opasnosti po stanovništvo. Kad se zaratilo, držao je straže.
– Roditelji su se protivili tome, jer sam još bio dijete, a onda su mi za Novu godinu 1991. poklonili kameru. Taj novogodišnji poklon je za mene promijenio sve, jer sam ubrzo čuo na Radio-televiziji Bihać poziv za dobrovoljce kamermane koji će snimati ratna dešavanja. I ja od tog dana to radim. Na poslu sam upoznao i svoju današnju suprugu, s kojom imam dvoje djece, ispričao nam je Ekrem.
Kapare i krediti
Član je i Udruženja maloljetnih demobilisanih boraca Sarajeva, jer u Krajini takvo udruženje ne postoji a nešto ga vuče toj njegovoj ratnoj generaciji, u kojoj su svi morali da odrastaju preko noći.
Ekrem čuva sjećanja i to ga drži, ali država za koju su se borili boraca se slabo sjeti.
– U maju 2009. godine dao sam kapare 10 hiljada maraka za taj borački stan. Onda sam digao i borački kredit od 25 hiljada maraka sa poticajima od pet hiljada. Dakle, ukupno 40 hiljada sam dao do sada i nikad useliti. Pola zgrade je predizborno useljeno, pola nije izgrađeno, nemaju ni marke da nastave. U Sanskom Mostu je napravljeno 9 ili 11 boračkih zgrada za nekoliko godina, u Cazinu jesu čekali tri-četiri godine da usele jer je i tu bio problem sa Ministarstvom. Ali, u BiH ne postoji duža drama od devet godina da borci čekaju na stan koji su platili od ove u Bihaću, ispričao nam je Ekrem.
A ta neuseljena polovina zgrade upravo je i namijenjena ovim mlađim borcima, koji su u rat ušli kao maloljetnici, koji se nisu slomili i čine korisne stvari svojoj društvenoj zajednici, dok za njih ratno stanje, zapravo, nikad nije ni prestalo. Borba traje svaki dan, piše Oslobođenje.
