Home Izaberi grad Bihać Bihać kroz povijest (2. dio): BIHAĆ 1260. – 1878. godine

Bihać kroz povijest (2. dio): BIHAĆ 1260. – 1878. godine

Sadržaj se nastavlja nakon oglasa

franjojuric

Prvi pisani spomen Bihaća

Riječ bihać u različitim svojim oblicima kao što su bihag, bihak, bišće ili bijać označava kraljevsko dobro. Kao najvažnija srednjovjekovna utvrda Pounja, Bihać se prvi puta spominje 1260. godine kao vlasništvo cistercitske Topuske opatije. To potvrđuje isprava ugarsko-hrvatskog kralja Bele IV. od 26.2. 1260. godine kojom poklanja Topuskoj opatiji posjed Kralje za izdržavanje grada na otoku sv. Ladislava. U sačuvanim povijesnim listinama grad na otoku zabilježen je pod različitim imenima: Bihig, Byheg, Buch, Bichich, Bihag, Vyhych, Bywhegh Wyhugh. Već 1262. godine Bihać postaje slobodni municipij sa svim pravima „slobodnog kraljevskog grada“. Ovaj status mu je omogući znatno brži gospodarski i prometni razvoj, a tome je dodatno pogodovala i činjenica da je preko Bihaća išla prometna veza Posavske Hrvatske (Slavonije) i Dalmatinske Hrvatske. Na poseban način, stjecanjem statusa „slobodnog kraljevskog grada“, dolazi do razvoja trgovine i zanastva bez značajnijeg plemićkog utjecaja i samovolje. Zahvaljujući trgovačkim povlasticama kralja Ladislava iz 1279. godine strani trgovci  počinju prvo privremeno, a onda i trajno nastanjivati Bihać.  U 13. i 14. stoljeću Bihać kao slobodna općina sklapa ugovore sa susjednim velikašima, te kao ravnopravna strana vodi s njima sporove. Potvrđuje to i spor koji bihaćka općina 1271. godine vodi s opatom topuskog samostana, koji je okončan preuzimanjem zajedničke obveze da na svom zemljištu neće primati i nastanjivati odbjegle kmetove.

Starija historiografija donosi mišljenje da je Bihać jedno vrijeme bio metropolis et propugnaculum totius regni Croatiae, odnosno glavni grad Hrvatske. Međutim, među povijesničarima o tome ne postoji jednoznačno mišljenje. Smatra se da je ova tvrdnja najvjerovatnije zasnovana na činjenici da onaj tko je u tom razdoblju pod svojom kontrolom imao Bihać da je imao i vlast u Hrvatskoj. Geografski položaj Bihaća opravdava ovakve pretpostavke. S druge strane, ne može se pouzdano govoriti o postojanju glavnih gradova u tom vremenu, jer su tadašnji vladari imali uglavnom privremena sjedišta. Neki povijesničari smatraju da je naziv Bihaća kao slobodnog kraljevskog grada zamjenjivan s Biaćima kod Splita.

O izgledu grada u 13. stoljeću nema dovoljno podataka. Ono što zanam jeste da je u tom razdoblju imao 7 crkava, među kojima je najveća bila gradska crkva sv. Antuna. U 13. stoljeću spominju se i dominikanci koji su imali svoj samostan u blizini gradske crkve   (spominje se već 1266. godine). Stoga, većina povijesničara smatra da je crkva sv. Antuna bila njihova crkva. Osmanlijskim osvajanjem Bihaća 1592. godine crkva sv. Antuna je pretvorena u džamiju, nazvana Fetija (fethija-osvojena). Osim dominikanaca u 14. stoljeću u Bihaću se spominju i franjevci koji su imali crkvu sv. Marije i svoj samostan.

bihac-pecat

Na temelju kasnijih podataka, posebno onih iz 16. stoljeća, zaključuje se da je Bihać sagrađen na umjetnom otoku, opasan dvostrukim bedemima na kojima se nalaze brojne puškarnice s okruglim i četvorokutnim tornjevima. Osim toga imao je kupasti krov što se može vidjeti i na srednjovjekovnom grbu grada Bihaća. U grad se ulazilo kroz troje vrata: onih prema Izačiću, Zavalju i Uni (Unska vrata). Zahvaljujući jednoj glagoljačkoj listini s kraja 14. stoljeća saznajemo da pečat srednjovjekovnog Bihaća čine tri kule, sa srednjom koja je imala zastavu. Isti motiv imao je i srednjovjekovni grb grada Bihaća.

bihac-grb

Početkom 15. stoljeća Bihać gubi svoju samoupravu. Na njegovom teritoriju u ovom razdoblju nalaze se posade Hrvoja Vukčića, koji je bio namjesnik Ladislava Napuljskog, pretedenta na ugrasko-hrvatsko prijestolje. Na taj način Bihać je uvučen u dinastičke borbe koje su već dulje vrijeme trajale na području Slavonije i Ugarske. Poslije 1405. godine Bihaćem upravljaju pristalice ugarsko-hrvatskog kralja Sigismunda, koji je Bihać na putu za Dalmaciju posjetio 1412. godine. Godine 1434. kralj Sigismund je grad prvo založio, a potom i poklonio hrvatskoj plemićkoj obitelji Frankopana pod čijom upravom ostaje do početka 16. stoljeća.

Početkom 16. stoljeća ovaj dio pounjskog područja bilo je pod vlašću hrvatskih banova. Od onih koji su sa svojom vojnom posadom duže vremensko razdoblje boravili u Bihaću bio je  Ivaniš Korvin. Izborom Ferdinanda Habsburškog za hrvatskog kralja 1527. godine Bihać je ponovno došao pod kraljevsku vlast kao „regia civitas“. Iako je kraljev namjesnik Nikola Jurišić priznao gradu privilegije u njegovu tvrđavu je smjestio kapetana. Tako je bihaćka varoš bila pod jurisdikcijom bana, dok je bihaćki kapetan zapovjedao s posadom u Ripču. Posadu je činilo 300 pješaka i 100 konjanika.

Bihaćki kapetani u razdoblju od 16. do 19. stoljeća bili su: Jakov Ravnikar, Erazmo Turn, Petar Keglević, Bartol Ravnikar, Martin Gal, Vilim Šnicenbaum, Juraj Zauer, Juraj od Zobelsberga, Mihajlo Špalatin, Juraj Kronšal, Adam Šramf, Danilo Lozer, Fridrik od Višnje Gore, Sebestijan Lamberg, Benko Krajner, Juraj Paner, Franjo Rasel, Danilo Obričan, Ladislav More, Jakov Prank, Franjo Horner, Tomo Dornberg, te Hrusten-beg Biščević, Murad-aga, Derviš-aga Hadugarić, Duralija, Idriz-beg, Mustaj-beg Hasumović, Osman-aga Poprženović, Mustaj-beg Badnjević, Tatar Mustaj-beg Idris Kapetanović (Kapitanović), Salih-paša Kulenović (Kulinović), Ahmet-beg, Idrasović, Ahmet-beg Jusufbegović, Ibrahim-paša, Hasan-beg Ibrahimpašić, Mehmed-beg Bišćević, Jakub-beg, Hilmi-beg i Husein ef. Karabegović.

Bihać – najjača utvrda na Krajini pod osmanskom vlašću

U drugoj polovini 16. stoljeća Bihać i njegova okolina se je našla na udaru osmanskih (turskih) vojnih snaga. Tako general Ivan Lenković 1560. godine obavještava kralja Ferdinanda o prisustvu značajnih turskih snaga kod Slunja i Vrnograča, kao i o uništavanju Todorova koji su u to vrijeme naziva Novigrad. Dvije godine kasnije zapovjednik hrvatskih gradova Herbert Auersperg obavještava generala Lenkovića da je bosanski paša sakupio 7000 vojnika kojima želi napasti Bihać. Molbe upućene kralju Maksimilijanu za upućivanjem pomoćne vojske nisu urodile plodom, a s druge strane štajerski staleži nisu iskazivali spremnost da pomognu u dodatnom utvrđivanju gradova na području Pounja. Za svo to vrijeme traju snažni osmanlijski napadi na bihaćka okolna područja. Potvrđuje to i obavijest generala Lenkovića iz 1565. godine upućena kralju Maksimilijanu u kojoj kaže da zbog neprestanih turskih napada ne može u potpunosti iskopati jarak oko Bihaća i utvrditi njegove zidine. Napadi na bihaćku okolicu su nastavljeni i krajem sedamdesetih godina 16. stoljeća pod vodstvom Ferhad-bega Sokolovića. U tom trenutku Bihać brane snage od 58 konjanika, 30 stražara, 100 njemačkih i 146 hrvatskih sluga. Nakon dugotrajne opsade i pustošenja 1591. godine turska vojska zauzima Ripač, a već sljedeće godine, nakon desetodnevnih žestokih borbi Hasan-paša Predojević zauzima Bihać 19.06.1592. godine.

bihac-1

Dolaskom novog gospodara u 16. stoljeću značajno se mijenja struktura bihaćkog stanovništva. Osmanlije su sredinom 16. stoljeća počele Bihać i okolicu naseljavati srpskim stanovništvom. Naime, podatak iz 1593. govori da je Hasan-paša Predojević bihaćku okolicu naselio Vlasima, stočarima s posebnim povlasticama. Za to vrijeme starosjedilačko  stanovništvo Bihaća napušta svoje posjede i odlazi prema unutrašnjosti Hrvatske (posebno su ove selidbe bile izražene u 1577. i 1578. godini). Pored Vlaha Osmanlije na ova područja doseljavaju i Muslimane iz susjednih krajeva Unca, Livna i Sane. Time je broj katolika starosjedioca znatno smanjen. U 17. stoljeću značajnije promjene donio je Veliki rat koji se vodi od 1683. do 1699. godine, kada ostaci starosjedilačkih katoličkih obitelji iz Kralja i Golubića prelaze na slunjsko područje. S druge strane ovaj rat je uvjetovao i seobu muslimanskog stanovništva iz Dalmacije, Ugarske i Slavonije. Muslimansko stanovništvo iz Like naseljava područje Pounja, a nastaju i novi gradovi Bosanski Petrovac, Kulen Vakuf i Orašac. Kada se je očekivalo da će ovo biti i posljednja migracija stanovništva na ovom području to se nije dogodilo. Stoljeće kasnije, Svištevskim mirom (1791.) Osmansko carstvo je izgubilo mjesta Lapac, Srb, Cetinu i dio područja pod Plješivicom i oko Plitvičkih jezera, nakon čega veliki dio muslimanskog stanovništva napušta taj prostor i naseljava područje Jezera, Male Kladuše i druga mjesta Pounja.

Migracije stanovništva s područja Bihaća i okolice nastavljaju se i krajem 18. stoljeća. Poslije svištovskog mira naselja Vaganac, Rešetar, Petrovo Selo, Željeva, Baljevac, Zavalje, Međudražje i Skočaj naseljava katoličko stanovništvo.

Administrativno – teritorijalni ustroj

S jakom vojnom posadom od 1592. godine Bihać je postao najvažnija turska utvrda u ovom dijelu Bosne, kao i polazna točka s koje su pokretane vojne akcije prema susjednoj Hrvatskoj. Utvrđivanje graničnog područja osmanska vlast vrši oslanjanjem na tvrđavske posade s plaćeničkom vojskom. Jedna takva tvrđava bila je i u Bihaću. Na njenom čelu se je nalazio dizdar (zapovjedali su vojnom posadom u tvrđavi, kao i pripadajućim naseljem oko tvrđave ili ispod nje). Zauzimanjem Bihaća, na području između donjeg toka rijeke Une, Kupe i Korane utemeljen je Bihaćki sandžak koji će poslije 1699. biti ukinut, a njegovo područje pripojeno sandžaku Bosni. Važnija mjesta u sandžaku bila su: Bužim, Cazin, Kamengrad, Krupa, Ostrožac i Ripač. Bihaćki sandžak je ušao u sastav Bosanskog ejaleta (pašaluka). Nešto prije, 1580. godine utemeljen je Lički sandžak.

Po zauzimanju Bihaća na graničnom području utemeljena je kapetanija, kao manja organizacijsko-teritorijalna cjelina. Nešto ranije 1565., po zauzimanju Krupe, i na tom području je utemeljena kapetanija. Bihaćkoj kapetaniji su osim Bihaća pripadali gradovi: Brekovica, Izačić, Mutnik, Ripač, Sokolac i Tržac. Na čelu kapetanije bio je kapetan.  Osim kapetana u gradu je živio i kadija (sudac). Poslije ukidanja sandžaka, Bihać je osim kapetana imao ponekada i muteselima, vezirovog povjerenika za obavljanje različitih administrativno-upravnih poslova biranog iz feudalnih staleža.

Oko 1830. godine bihaćka krajina je podijeljena između četiri kapetana: Mehmed-bega Bišćevića, koji je bio kapetan Bihaća, Brekovice, Izačića, Mutnika i Tršca; Mehmed-bega Kulenovića, kapetana Kulen Vakufa, Havale i Ostrovice; Mehmed-bega Arnautovića, kapetana Bužima, Jezerskog, Krupe, Otoke, Todorova i Vrnograča; Murat-bega Beširevića, kapetana Bijele Stijene, Cazina, Male i Velike Kladuše, Ostrošca, Pećigrada, Podzvizda i Šturlića.

U prvoj polovini 17. stoljeća bihaćka gradska tvrđava bila je nekoliko puta obnavljana. Međutim, 1749. godine u velikom požaru Bihać je gotovo u cjelosti izgorio. Usljedili su popravci grada 1749., 1754. i 1763. godine kada je Fadil-paša napravio jednu kulu, a nešto prije njega paša Muhsinović je dao izgraditi jednu tabiju (utvrđenje, opkop, bedem). U ovom razdoblju Bihać je jedan od četiri glavna bosanska skladišta streljiva, prepoznatljiv po proizvodnji baruta.

Krajem 17. stoljeća austrijska vojska u dva navrata opsjeda Bihać. Prvo ga u jesen 1689. godine sa svojom vojskom opsjedao general Josip Herberstein, ali bez uspjeha. Potom 1698. godine general Andrija Auersperga sa svojom vojskom uspjeva probiti gradski zid, ali grad ni ovoga puta nije bio zauzet. Austrijska vojska se povlači i pritom pustoši područje Ripča i Izačića.

Bihaćka tvrđava više nije bila utvrđena kao ranije. To se posebno odnosi na prvu polovinu 19. stoljeća. Grad je bio opasan dvostrukim zidovima, pri čemu je visina vanjskog zida iznosila oko 4 m, a unutrašnjeg 7,5 m s četiri kule: Dundžerska, Zablja, Kapetanova i Kanli-kula te 9 tabija: Bendbaša, Ičhizar, Velika Kapija, Velika Tabija, Džibagića, Zelengrad, Bijela, Handanagića i Muhsinovića. Godine 1833. na bihaćkim kulama i tabijama bilo je 57 topova, grad je bio dobro snadbjeven oružjem i streljivom. Imao je troje hrastovih vrata okovanih željezom. Promet preko rijeke Une se je odvijao preko drvenog mosta na svod, koji je bio dovoljno širok za prolaz kola. Većina kuća u gradu je bila izgrađena od drveta. Tvrđava je imala oko 1000 stanovnika, od čega su oko 350  činili vojnici. Bihać je u ovom razdoblju imao 5 predgrađa s oko 4000 stanovnika.

Vrlo teške ekonomske i socijalne prilike u Osmanskom carstvu primorale su Portu na provođenje reformi. One su izazvale nezadovoljstvo privilegiranih slojeva osmanskog društva. To je dovelo i do pobune koju je u Bosni predvodio Husein-kapetan Gradaščević. Oko 1830. godine na čelu jedne takve pobune bio je Hasan-aga Pećki, a 1837. godine optuženi da su predvodili pobunjenike prognani su u Trapezunt u Maloj Aziji Murat-beg Beširević, Mehmed-beg Krupski i Mustaj-beg Petrovački. Već 1848. godine izbile su nove pobune krajiškog begovata. Na čelu ove pobune bili su Alija Kedić, Ibrahim Kapić i Redžić iz Vrnograča. Porta je protiv pobunjenika uputila vojsku predvođenu Omer-pašom Latasom. Najveći otpor očekivao se je od strane Bihaća. Zato je osmanska vojska na njega krenula iz dva pravca: od Prijedora gdje je vojsku predvodio Omer-paša Latas, a od Kulen Vakufa je s vojskom krenuo Skender-beg. Skender-begova vojska je opkolila Bihać, popalila okolna predgrađa, ali ga nije uspjela zauzeti jer su ustanici porušili most na Uni. Međutim, kada se je proširila vijest da je Omer-paša Latas s velikom vojskom prešao Unu kod Krupe, bihaćki ustanici na čelu s Redžićem i određenim brojem stanovnika napustili su grad i pobjegli u Austriju. Skender-beg je tada sa svojom vojskom ušao u gotovo pust Bihać, opljačka ga, a potom se uputio prema Cazinu kako bi se susreo s Omer-pašom Latasom. Krajiška buna je okončana početkom 1851. godine. Njene posljedice bile su katostrofalne, posebno za krajiški begovat. O tome Ivan Frano Jukić u svome djelu „Putopis i istorijsko etnografski radovi“ kaže: „Mnogi poginuše, mnogi u vojsku silom uzeti biše, premnogi u progonstvo odoše, mnogi ostadoše popaljeni i porobljeni“.

Godine 1865. Bihać je postao sjedište jednog od sedam bosanskih sandžaka na čelu s kajmakamom. Bihaćki sandžak se je sastojao od sljedećih kazi: Bihać, Ključ, Kostajnica, Krupa, Ostrožac ( sa sjedištem u Cazinu), Petrovac, Prijedor i Stari Majdan. U ovom razdoblju, 1860. godine izgrađen je Konak, jedna od najljepših zgrada u Bihaću, a 1867. godine Bihać dobiva poštu i telegraf. Grad je imao više hanova. Osim Konaka, povijesnu jezgru grada krase i Kapetanova kula i Turbe ( nezna se točno vrijeme gradnje), kao Medresa i crkva sv. Ante  (uništene bombardiranjem Bihaća 1944. godine), koja se grade nešto kasnije. U vojnom pogledu Bihać je i dalje bio stjecište velikog broja osmanske vojske koja nastoji ugušiti ustanke koji su i dalje povremeno izbijali. To uspjevaju 1877. godine kada su ustanici poraženi na Kuku i Sedlu iznad Tiškovca. Međutim, već 1878. godine odlukom Berlinskog kongresa Austro-ugarska je okupirala Bosnu i Hercegovinu.

prof. Franjo Jurić | BISCANI.NET

Pratite BISCANI.NET do sljedećeg nastavka…