Odlazak Osmanskog carstva dolazak Austro-Ugarske Monarhije
Bihać 1878. – 1941. ( 3. dio)
PROMIJENE „GOSPODARA“
Među najznačajnije ustanke u Bosni i Hercegovini protiv osmanske vlasti ističe se ustanak seoskih masa 1875.-1878. godine. U ovom ustanku sudjelovalo je i stanovništvo iz okolnih bihaćkih naselja. Sredinom augusta/kolovoza 1875. godine počeli su nemiri prvo oko Bosanske Krupe, a potom i oko Bihaća. Već sljedećeg mjeseca ustanak protiv osmanske vlasti zahvaća područja Tromeđe, odnosno Crnog Potoka i Tiškovca, gdje se je kasnije najviše i razvio. Drugo značajno ustaničko središte bilo je kod sela Ivanjska nedaleko od Bosanske Otoke, na planini Ćorkovači. U ovom razdoblju Bihać je bio jak garnizon iz kojeg osmanske vojne snage poduzimaju napade na ustanike. Iako je aktivnost ustanika bila povremena turske vlasti su nastojale što prije ugušiti ovaj ustanak. To će se dogoditi tek 4.8.1877. godine kada je osmanska vojska porazila ustanike na području Kuka i Sedla iznad Tiškovca. Ovom akcijom ustaničke snage su razbijene. Dio tih snaga je prebjegao u Hrvatsku, a dio je i dalje nastavio s okupljanjem, ali bez veće opasnosti za osmansku vlast na ovom području.
VEZANI ČLANCI:
Međutim, već na Berlinskom kongresu koji je održan od 13.6. do 13.7.1878. godine donešena je odoluka kojom je Austro-Ugarska dobila pravo da okupira Bosnu i Hercegovinu. Time završava razdoblje višestoljetne vladavine Osmanskog carstva u Bosni i Hercegovini, pa tako i u Bihaću kojeg su Osmanlije okupirale još davne 1592. godine. Iako je Austro-Ugarska mislila da će njene vojne snage bez većeg otpora zauzeti Bosnu i Hercegovinu, to se nije dogodilo. Muslimansko stanovništvo je u mnogim mjestima pružilo otpor braneći svoja sela i gradove. Tako je austro-ugarska vojska morala voditi borbu i pod zidinama Bihaća od 7. do 19. septembra/rujna 1878. godine, a tek 19. 9. 1878. u posljepodnevnim satima bihaćki branitelji se povlače prema Bosanskom Petrovcu i predaju Bihać austro-ugarskim vojnim snagama.
Okupacijom Bosne i Hercegovine, Austro- Ugarska je uspostavila svoju vlast koja će trajati narednih četrdeset godina (1878.-1918.). Novim administrativno-teritorijlnim preustrojem Bosne i Hercegovine, Bihać je uz Sarajevo, Tuzlu, Mostar, Travnik i Banja Luku postao jedan od šest okružnih središta. Glavne dužnosti u obavljanju administrativnih poslova preuzimaju strani činovnic: Austrijanci, Česi, Poljaci, Nijemci te manji broj Hrvata i Slovenaca. U narodu su prozvani „kuferaši“.
Deset godina nakon austro-ugarskog zauzimanja Bihaća ruše se zidine starog grada, a na njihovim temeljima se grade nove ulice. Time je grad izgubio pregrade koje su ga djelile od naselja razvijenih pod njegovim bedemom. Nakon toga dolazi do podizanja parka i kanala kraj Une. Gradska vrata se otvaraju, pa Bihać slobodno naseljavaju Srbi i Hrvati iz susjednih ličkih krajeva, koji su po zanimanju bili najviše zanatlije, trgovci i gostioničari. Nešto kasnije u Bihać dolaze i Židovi. Oni se postepeno premještaju od Sarajeva preko Travnika, Bosanskog Petrovca do Bihaća gdje se uglavnom bave trgovinom.
Nova vlast u Bihaću i njegovoj okolini ne podiže novu industriju. Gospodarstvo grada bilo je oslonjeno na trgovinu i zanastvo. Od značajnih infrastrukturnih projekata u Bihaću ističe se izgradnja kanalizacijske mreže 1900. godine te u najužem dijelu grada vodovodne mreže od 1905. do 1907. godine. Proširenjem i produbljivanjem bihaćkog Kanala počela je izgradnja hidroelektrana koja je završena 1911. godine. U ovom razdoblju izrađen je i prvi regulacioni plan grada prema kojem je izvršena korekcija nekih bihaćkih ulica, a sagrađen je i određeni broj administrativnih i stambenih zgrada za doseljene činovnike. Kapetanova kula je pretvorena u okružni zatvor.
Godine 1881. u Bihaću je otvorena osnovna škola (općinska škola), a 1885. godine počela je s radom i trogodišnja trgovačka škola koja će djelovati do 1913. godine. U ovom razdoblju u Bihaću je djelovala još jedna osnovna škola, tzv. ruždija u kojoj se obvezno učio arapski i turski jezik. Zalaganjem časnih sestara reda Klanjateljica Krvi Kristove u njihovom samostanu sv. Josip u Bihaću (kod Bišćana nazvan „Kloster“) otpočela je s radom 1894. godine pučka škola s četiri razreda, a nakon toga i zabavište te internat za djevojke.
Nešto kasnije časne sestre su pokrenule i rad više djevojačke škole. Škola pod vodstvom časnih sestara Klanjateljica Krvi Kristove uspješno je djelovala sve do 1945. godine kada je Odlukom Ministarstva prosvjete tadašnje Jugoslavije od 30.4.1945. zabranjen rad svim privatnim školama i vrtićima. Mala gimnazija u Bihaću s radom počinje 1911.godine, a već 1915. godine prerasta u Višu gimnaziju. Pri bihaćkom rasadniku djelovala je voćarska škola.
Krajem 19. stoljeća Bihać dobiva i nekoliko važnih sakralnih objekata. Godine 1885. započeta je gradnja katoličke crkve sv. Antuna Padovanskog u središtu Bihaća, a njena gradnja je završena 1894. godine. Crkva je izgrađena u neogotskom stilu i zauzimala je površinu od 900 m². Bombardiranjem Bihaća na katolički blagdan Cvjetnicu 1944. crkva je potpuno razrušena, a od nje je ostao samo zvonik. U blizini sagrađene katoličke crkve sv. Antuna, 1894. godine položen je kamen temeljac za izgradnju pravoslavne crkve Svete Trojice.
Izgradnja crkve je završena 1898. godine. Po nalogu ustaških vlasti predvođenih velikim županom Ljubomirom Kvaternikom 1941. godine ova crkva je srušena. Godine 1892. u Bihaću je pored već tada postojećih medresa Mehmed-paše Bišćevića (sagrađene 1841. godine) i medrese koju su Bišćani sagradili 1866. godine preko puta džamije Fethije, izgrađena i treća medresa u središtu grada, za koju se kaže da je bila jedna od najljepših bihaćkih građevina.
Medresa je uništena tokom bombardiranja Bihaća u Drugom svjetskom ratu. Krajem 19. stoljeća u nekadašnjoj crkvi sv. Antuna, danas džamiji Fethiji pronađene su grobnice hrvatskih plemića s lijepim nadgrobnim pločama. Uz odobrenje tadašnjih austro-ugarskih vlasti posmrtni ostaci hrvatskih srednjovjekovnih plemića su premješteni u grobnicu koja je tada sagrađena između crkve sv. Antuna Padovanskog i Turbeta u središtu grada. Nadgrobne ploče su smještene u Zemaljskom muzeju u Sarajevu.
Krajem 19. i početkom 20. stoljeća Bihać se razvija kao značajno trgovačko-zanatsko središte ovog dijela Bosne i Hercegovine. Bihaćka tržnica postaje veoma važno mjesto na kojem se vrši razmjena različite vrste robe s kojom se opskrbljuje stanovništvo cijelog Pounja, ali i susjednih hrvatskih krajeva. Radnici čiji se broj u Bihaću s vremenom stalno povećavao bili su angažirani na izgradnji u to vrijeme najvažnijih infrastrukturnih projekata kao što su već spomenuti vodovod, kanalizacija, hidroelektrana te izgradnja stambenih zgrada. Tako se 1910./1911. u Bihaću osniva radnička sindikalna organizacija, a potom je otvoren i Radnički dom u zgradi koja je bila uz kanal, preko puta ulaza u današnji hotel „Park“. Značajniji gospodarski, kulturno-obrazovni i politički razvoj Bihaća zaustavlja Prvi svjetski rat koji je trajao od 1914. do 1918. godine, nakon kojeg će prestati 40-godišnja austro-ugarska uprava u Bosni i Hercegovini.
Bihać u Kraljevini SHS/Jugoslaviji
Završetkom Prvog svejtskog rata 1918. rasformirana je Austro-Ugarska Monarhija. Bosna i Hercegovina od 1.12.1918. godine ulazi u sastav novoutemeljene države Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (SHS), koja se od 1929. godine naziva u Kraljevina Jugoslavija. Ovom državom dominirala je srpska kraljevska dinastija Karđorđevića, predvođena kraljem Aleksansdrom Karađorđevićem. Uoči proglašenja Kraljevine SHS, u novembru/studenom 1918. i u Bihaću je formirano Narodno vijeće SHS čiji je predsjednik bio Cvjetko Radović, predsjednik tadašnje Okružnog suda u Bihaću. U okviru Kraljevine SHS/Jugoslavije Bihać je jedno vrijeme bio sjedište županijske oblasti, a potom opet sjedište okruga.
Od infrastrukturnih projekata iz ovog razdoblja treba istaći završetak dionice željezničke pruge Bosanski Novi – Bihać 17. 7. 1924. godine. Do tada željeznička pruga od Zagreba preko Sunje je dopirala samo do Bosanskog Novog. Od Bosanskog Novog prema Bihaću putnici i roba su prevoženi zapregom. Izgradnjom željezničke pruge Bosanski Novi – Bihać 1924. godine stvorene su znatno veće mogućnosti za gospodarski razvoj Bihaća. Nešto kasnije, 1936. godine francusko poduzeće „Batinjol“ počinje gradnju Unske pruge. Izgradnja pruge je omogućila i zapošljavanje većeg broja domaćeg stanovništva. Međutim, pisani izvori kazuju da su uvijeti rada na izgradnji Unske pruge bili veoma teški i da su već 1937. godine doveli do izbijanja štrajka radnika u Ripču i njihovog dolaska u Bihać kada se sukobljavaju sa žandramerijom. Štrajk radnika Unske pruge, zbog teških i loših uvijeta rada bit će obnovljen 1939. godine. Do 1941. godine bili su završeni samo neki dijelovi ove pruge i položen kolosjek od Bihaća do Štrbačkog buka. Unska pruga će biti završena tek po završetku Drugog svjetskog rata, odnosno 1948. godine.
Sukobi „kraljevske vlasti“ s članovima i simaptizerima KPJ, koji je kulminirao donošenjem kraljeve „Obznane“ (30.12.1920.), kojom se zabranjuje rad KPJ, nije zaobišao ni Bihać. Naime, krajem 1931. u Bihaću je utemeljen Mjesni komitet KPJ čiji su članovi bili: Vjekoslav Čubelić, Hasan Ibrahimpašić, Mato Vuković, a nešto kasnije i Salih Mušanović, dok je dužnost sekretara obnašao profesor Oskar Davičo. Već 1932. po nalogu tadašnjih bihaćkih sreskih vlasti uhićeno je i zatvoreno više članova i simpatizera KPJ u Bihaću. Na sudskom procesu koji je održan u novembru/studenom 1932. pred Državnim sudom za zaštitu države u Beogardu zbog komunističke djelatnosti osuđeni su Oskar Davičo na 5 godina, Vjekoslav Čubelić na tri godine, a Mato Vuković na godinu i pol dana zatvora. Najveći dio Muslimana u ovom razdoblju je politički bio angažiran kroz Jugoslavensku muslimansku organizaciju (JMO), a Hrvati kroz Hrvatsku seljačku stranku (HSS), čije su organizacije djelovale i na području Bihaća.
Od odgojno-obrazovnih ustanoca u ovom razdoblju u Bihaću su djelovale, kao i u razdoblju neposredno po završetku Prvog svjetskog rata, gimnazija, dvije osnovne škole, osnovna i građanska škola časnih sestara Klanjateljica Krvi Kristove i niža djevojačka stručna škola. Od kulturo – prosvjetnih društava koji aktivno djeluju u Bihaću do 1941. ističu se: „Gajret“, „Prosvjeta“, „Krajišnik“, „Narodna uzdanica“, „Zora“ i druga. Najveći doprinos otvaranju muzeja u Bihaću u razdoblju od 1933. do 1941. dao je dr. Stanko Sielski, tadašnji upravnik bihaćkog Doma zdravlja. Dr. Sielski samostalno prikuplja arheološke predmete koji su bili slučajno pronađeni ili otkopani te uređuje lapidarij, koji je bio smješten između kanala i zgrade pošte u središtu Bihaća. Među brojnim predmetima u lapidariju posebno veliku vrijednost imale su japodske kamene urne. Nažalost, ove urne su većim dijelom uništene za vrijeme bombardiranja Bihaća u Drugom svjetskom ratu, a neko od njih su odnijeli i Talijani koji su za vrijeme Drugog svjetskog rata boravili u Bihaću sa svojom vojskom.
VEZANI ČLANCI:
