Hrvatski državni vrh ovih dana, daleko više nego prethodnih godina, potencira priču o hrvatskim zaslugama u oslobađanju Bihaća i, navodnom spriječavanju da Bihać postane nova Srebrenica.
Zasigurno je jedan od glavnih razloga što se krajem godine u Hagu očekuje pravomoćna presuda herceg-bosanskoj šestorci za “udruženi zločinački poduhvat” i sve su prilike da će pravomoćna presuda biti identična prvostepenoj.
Premijer Hrvatske Andrej Plenković i Miroslav Tuđman dali su gotovo identičnu izjavu: “Oluja je spriječila da Bihać postane nova Srebrenica”.
Nije čudo za hrvatskog premijera Plenkovića, koji je praktično cijeli rat proveo u evropskim prijestolnicama i ugodnim gradovima poput Brisela. Ali, Miroslav Tuđman je upoznat sa svime, pa ipak tvrdi da je “vapaj naroda Bihaća” odlučio da “pomognu”. Nakon tri i po godine krvave opsade bihaćke Krajine, u kojima se Armija RBiH branila i kretala u ofanzivne akcije, danas im iz Hrvatske stižu vojna suosjećanja i lekcije.
Nakon stalnih borbi u proljeće i ljeto 1994. godine Peti korpus potisnuo je Vojsku RS 250 kvadratnih kilometara istočno, zatim potukao i zarobio gotovo sve jedinice Fikreta Abdića. Srbi su pokrenuli dvije moćne operacije “Štit i “Pauk”.
Nakon krvavih i teških borbi, te operacije nisu donijele nikakve posebne pomake u korist srpske vojske. Vidjelo se da kninski Srbi i oni iz RS-a, pomognuti sa jedinicama iz Srbije, ne mogu ništa Bihaću i da su vojno gotovo slomljeni. Miroslav Tuđman zna da je operacija HV i HVO u zaleđu Knina počela nakon sloma svih srpskih ofaziva na Bihać.
Stalni sukobi Petog korpusa sa jedinicama VRS, Vojske RSK i brojnih jedinica iz Srbije sa više od devet hiljada poginulih sa obje strane, govori ko je oslobodio Bihać i slomio snagu jedinica RSK i Mladićevih jedinica.
Štošta je zajedničko između Miloševića i Tuđmana u tretmanu Bihaća, pa je pitanje kako je Fikret Abdić bio istovremeno i srpski i hrvatski poslušnik. I kako su njegove jedinice bile uvijek dio snaga koje su napadale Bihać i Peti korpus? Moglo bi se reći da je Abdić bio i više hrvatski nego srpski igrač. Javnost u BiH je to saznala iz Tuđmanovih stenograma.
Tuđman na sastanku sa generalom Jankom Bobekom 22. novembra 1993. potvrđuje taj svoj odnos sa Abdićem:“Imamo sa Abdićem sporazum, da, ako dođe do razlaza, odnosno kad dođe do razlaza, da ta zapadna Bosna bude sastavni dio Hrvatske.”
Koliko je bila očigledna srpsko-hrvatska saradnja protiv naroda bihaćke Krajine potvrđuju to i potpisi “Zajedničke izjave Abdića sa Bobanom 21. oktobra. uz prisustvo Tuđmana i “Deklaracije” sa Karadžićem uz prisustvo Miloševića, sutradan 22. oktobra 1993. godine.
U tom kontekstu je, nažalost, i tragedija Srebrenice?
Do zločina genocida u Srebrenici došlo je postepeno, a užas se počeo odvijati u proljeće davne 1993.godine.
Tada je počela velika ofanziva Mladićeve vojske i jedinica iz Srbije, pa je ogromna slobodna teritorija svedena na malu enklavu, koju će onda međunarodna zajednica predati u zaštitu snagama UN-a?
Jedinice Armije RBiH su ostale bez municije i adekvatnog naoružanja. Dok je padala okolina Srebrenice i narod se povlačio u grad, ogroman konvoj sa 25 kamiona oružja za Armiju RBiH čekao je u Grudama od kraja februara, pa sljedećih mjesec dana, dok su u Srebrenici neke jedinice ostale gotovo bez municije.
U Tuzli su uzalud čekali taj konvoj iz Gruda kako bi se moglo pomoći Podrinju. Tada predsjednik Alija Izetbegović odlazi u Zagreb i moli Tuđmana da taj konvoj pusti. U Tuđmanovim stenogramima ima zabilježen i taj sastanak. Izetbegović moli za pomoć, a sa hrvatske strane kao protivuslugu traže dislokaciju tvornice municije Igman iz Konjica u Hrvatsku.
Tada se za riječ javlja Gojko Šušak, tadašnji hrvatski ministar odbrane: “Alija, tu u Zagrebu ti sjedi pet aviona robe (oružja op.a.) i tri su na putu, nadvodno. Dok se totalno ne riješi (dislokacija “Igmana”) ja ti metka poslati neću”.
Metak nije ni ušao za Armiju RBiH, a konvoj u Grudama za Armiju RBiH je nestao kao “propao u zemlju”.
Američki diplomati su primjetili da Hrvatska uzima 50 posto od pošiljki oružja za Armiju R BiH, pa onda hercegovački Hrvati uzimaju svoje i na kraju ostaju mrvice za Vladine snage”.
Odjel finansija HVO-a je 29. januara 1993. je naredio zaustavljanje svih pošiljki oružja za Armiju RBiH. Tilman Cilh, njemački humanitarac upozoravao je na “hrvatski embargo” na oružje protiv BiH, premda je bilo šokantno da je taj embargo važio i za Republiku Hrvatsku. To je u potpunosti objašnjavalo odnos Franje Tuđmana prema BiH.
U jeku najgorih srpskih ofanziva na Krajinu, u Bihać su dolazile mrvice i to uglavnom iz Zenice, rizičnim helikopterskim transportom. Bihać je možda trebao biti Srebrenica, ali su se nečija očekivanja izjalovila, zahvaljujući herojskom krajiškom narodu.
Koje su bile namjere Hrvatske u BiH govore i brojni dokumenti stranih diplomata u BiH. Vojska Republike Srpske je u tom trenutku bila u potpunom rasulu, da su ARBiH i HV praktično bile pred ulazom u Banja Luku, ali je akcija zaustavljena pod pritiskom međunarodnih snaga isključivo iz razloga što je procijenjeno da postoji realna opasnost da se vojska Hrvatske neće htjeti povući iz Banja Luke i tog kraja BiH nakon oslobađanja i prepustiti vlast legitimnim vojnim i civilnim vlastima Republike BiH.
Kada je u pitanju oslobađanje Bihaća i Krajine iz potpunog okruženja, ne treba zanemariti bitnu ulogu koju je odigrala HV, ali niko ne smije i nema pravo pristati na to da se Hrvatska kiti svim zaslugama za oslobađanje Bihaća, a da se uloga ARBiH potpuno zanemaruje.
Bihać je, nažalost, bio djelimično žrtva i jedne politike koja mu se danas predstavlja kao spasitelj.
