Kada bi svi vakufi, ili veći dio, bili vraćeni njihovom titularu, Islamska zajednica i njeni službenici bili bi ekonomski neovisni, navodi Suad Mahmutović, magistar islamskih nauka.
Njegova uža specijalnost su vakufi i kulturno-historijsko nasljeđe muslimana na području Unsko-sanskog kantona. Predstavljao je Islamsku zajednicu Bosne i Hercegovine na međunarodnim, međureligijskim seminarima za obuku multiplikatora u zemljama jugoistočnog Balkana.
Knjiga „Bihaćki vakufi od 1878. do 2014. godine“ rezultat je njegovog višegodišnjeg bavljenja historijom vakufa u Bosni i Hercegovini, posebno na području Bihaća. Riječ je o prvom cjelovitom istraživanju na ovu temu utemeljenom na hiljadama dokumenata u posljednjih gotovo 14. decenija.
Autor ste magistarske disertacije ” Bihaćki vakufi od 1878. do 2014. godine”, a evo i knjige sa istim nazivom. Kako se rodila želja za istraživanjem ove teme i koliko dugo je trajao rad na njoj?
Vakufi u našoj zemlji nisu izučavani gotovo pedeset godina nakon Drugog svjetskog rata. To je važna tema jer, gotovo u pravilu, sa uništavanjem vakufa dešavalo se masovno stradanje Bošnjaka i razgradnja Islamske zajednice. Primjer stradanja bihaćkih vakufa može poslužiti i za druga područja, jer vakufi u našoj zemlji su na isti način nastajali, ali i nestajali. O bihaćkim vakufima nije bilo značajnih istraživanja ranije. Mene je dragi Allah počastio da o tome pišem. Istraživanje je trajalo gotovo šest godina, a rezultati do kojih se došlo su šokantni. Vakufi u Bosni i Hercegovini se organizirano potkradaju gotovo trinaest decenija. U prilici smo pratiti oduzimanje vakufa u vrijeme Austro-Ugarske monarhije, Kraljevine SHS, Kraljevine Jugoslavije, FNRJ, SFRJ, devastaciju ove imovine u vrijeme posljednje agresije te aktivnostima oko povrata koje traju desetljećima. Kada bi svi vakufi, ili veći dio, bili vraćeni njihovom titularu, Islamska zajednica i njeni službenici bili bi ekonomski neovisni.
Izradi Vaše knjige prethodili su dani i dani prelistavanja arhivske građe i otkrivanje dragocjenih podataka koji su zatim trebali biti iznijeti na vidjelo u cilju skupljanja snažne argumentacije kako bi se vakufska dobra vratila njihovom titularu, kako kaže prof. dr. ismet Bušatlić u recenziji. Kako ste sakupljali građu i dolazili do ovako značajnih podataka?
Tokom istraživanja obrađeno je više od tri hiljade originalnih dokumenata korespondencije Vakufsko-mearifskog saborskog odbora, Odbora Naiba, Vakufske direkcije i Ulema medžlisa u Sarajevu sa Kotarskim vakufsko-mearifskim povjerenstvom u Bihaću. Uglavnom se radi o dokumentima iz perioda prije i poslije Prvog, te značajnoj dokumentaciji iz Drugog svjetskog rata. Sreća je u tome što je ovu dokumentaciju sačuvao rahmetli Sadik ef. Ribić, nekadašnji upravitelj i profesor Bihaćke medrese, kasnije predsjednik Odbora IVZ Bihać. Konsultirani su i neki izvori iz Gazi Husrev-begove biblioteke u Sarajevu i Bošnjačkog instituta.
Značajan broj dokumenata pronađen je i u Arhivu Unsko-sanskog kantona, naročito iz perioda Socijalističke Jugoslavije. Radi se o do sada naučno neobrađenoj građi. Kod evidencije vakufa korišteni su zemljišno-knjižni izvodi iz Arhiva Unsko-sanskog kantona, posebno iz prvog popisa kojeg je uradila Austro-Ugarska, gruntovnice, posjedovni listovi iz katastra u Bihaću te popisi iz 1911. i 1938. godine, čije kopije posjeduje Vakufska direkcija u Sarajevu. Svjesni smo činjenice da se radi o dugom vremenskom periodu. Ali, jedino komparacijom stradanja vakufske imovine može se doći do konkretnih rezultata. Naravno, podaci do kojih se došlo nisu konačni. Ostaje bojazan da je do takvih gotovo i nemoguće doći.
Stradanje vakufa počinje dolaskom Austro-Ugarske, nastavlja se u najrigidnijem obliku u vrijme Kraljvine SHS, a kasnije i komunističke Jugoslavije. Možete li za naše čitaoce napraviti kraći presjek stradanja ove imovine u navedenim političkim sistemima?
Dolaskom Austro – Ugarske vakufi u Bosni i Hercegovini su bili prepušteni sami sebi. Nadzor i kontrola u upravljanju nad vakufima nije postojala. Mutevelije su se ponašale kao pravi vlasnici vakufske imovine. Prilikom zavođenja zemljišnih knjiga vakufske nekretnine su upisivane na ime zakupaca a najčešće i samih mutevelija. Odnos naspram vakufa je bio ključni razlog formiranja Pokreta za vakufsko – mearifsku autonomiju. Nema grada u Bosni i Hercegovini koji nije pretrpio oštećenje ili kompletno zatiranje bošnjačkih svetišta. Vakuf je defacto preko noći postao res nullius-ničija stvar, a Bošnjaci postali svjesni da se u njihovoj zemlji ne poštuje niti jedno njihovo pravo.
Kraljevina SHS je provela agrarnu reformu kojom je samo od bosanskih muslimana oduzeto 1.175.305 hektara zemljišta. Tu zemlju vlada je podijelila srpskim porodicaama bivših kmetova, bezemljaša, ratnih dobrovoljaca, invalida i drugih. Bošnjački prvaci su smatrali da je više nepravde učinjeno u prvih četrnaest mjeseci Kraljevine SHS nego u prethodnih četrdeset godina Austro-Ugarske vladavine.
Netom poslije Drugog svjetskog rata, komunistička vlast je, Zakonom o agrarnoj reformi i kolonizaciji od 28.8.1945. godine, oduzela ogromne komplekse zemljišta kojim je gotovo uništena ekonomska osnova vjerskih zajednica jer su bile prisiljene da žive od dobrovoljnih priloga svojih vjernika, i dijelom od državne pomoći. U odnosu na druge vjerske zajednice u BiH, Islamska zajednica je najlošije prošla. Od ukupno 992 nacionalizovana objekta na Islamsku zajednicu odnosilo se 80,9 posto, od toga 448 zgrada, 12 dijelova zgrada te 343 samostalne poslovne zgrade. Islamskoj zajednici su ostavljeni samo dotrajali objekti predviđeni za rušenje.
Samo u periodu od 1945. do 1954. godine Islamskoj zajednici oduzeto je ukupno 15.642 dunuma zemlje. Praktično, devet godina po okončanju Drugog svjetskog rata u Bosni i Hercegovini je 498 džamija prestalo sa radom, 15 medresa, 14 tekija, te svih 1.595 mekteba. To su rezultati „vrlog društvenog poretka“ tadašnje FNRJ, a kasnije i SFRJ. I sve je to rađeno u skladu sa „zakonom“ i načelom pravde, ali ne i pravičnosti. Jer kada je u pitanju ovo načelo, tu se često dešavala zloupotreba i to sve u ime pravde u skladu sa sentencom iz rimskog prava: „Summum ius, summa iniuria – Najveće pravo, najveća nepravda.
Šta je sve Bihać imao od vakufa – koji su najznačajniji bihaćki vakufi, ko ih je uvakufio, te šta je trenutno s tim vakufima?
Bihaćki vakufi su nekada u svom posjedu imali ukupno: 4.011.143 kavdratnih metara zemlje, odnosno više od 4.000 dunuma, tri medrese, 46 džamija, 137 kuća, osam magaza, 12 dućana, tri odaje, dvije zgrade, jednu pilanu, jednu pekaru, tri kafane, jednu vodenicu te četiri skele – kerepa za prijevoz robe i putnika preko rijeke Une. Sve ove kuće su bile privatna imovina i kao takve su uvakufljene.
Nijedna spomenuta kuća, magaze, dućani, odaje, pekara, pilana, zgrade, kafane, vodenica i skele nisu danas u vlasništvu vakufa.
Danas bihaćki vakufi u Katastru bilježe imovinu od 1.355.135 kvadratnih metara zemlje. U posjedu ovog vakufa je: 37 džamija, tri stare, od čega dvije van upotrebe, mesdžid, poslovni prostor, montažna zgrada u kojoj su smještene kancelarije Medžlisa Islamske zajednice, 32 džematske kuće, imamska stana koji su sagrađeni prilozima džematlija, te jedna devastirana kuća u Kalini – Bakšaiš. Bihać je imao tri medrese: Medresa Mehmed-paše Bišćevića, medresa preko puta Fethije džamije sagrađena 1886. godine na inicijativu Reuf-bega te Bihaćka medresa, sagrađena 1892. godine Medresa je imala ogromnu ekonomiju u površini od 211.915 kvadrata, kupljenu 15. maja 1940. godine za iznos od 251.390 dinara na dražbi imanja Muhamed-bega sina Hasan-bega Bišćevića. Dana 19.1.1946. godine, Odlukom Gradskog narodnog odbora u Bihaću medresi je oduzeto 111 dunuma zemlje.
Posebnu pažnju je plijenila džamija Mehmed-paše Bišćevića u Bihaću. Bila je to lijepa i prostrana džamija sa drvenom munarom i trijemom. U haremu se nalazilo mezarje koje je, zajedno sa džamijom i dvorištem, obuhvatalo prostor od 1.151 kvadratnih metara. Džamija je porušena 1924. godine, a zemljište na kojem se nalazila eksproprisano nakon Drugog svjetskog rata. Sličnu sudbinu je doživjela i džamija Hadžića Mujage. Na tom lokalitetu se sada nalazi prodavnica obuće „Planika“. Ili na primjer, džemat Ripač je nekada imao četiri džamije: Otočka, Ružnića, Ibrahimpašića te džamija u Račiću. Danas posjeduje novosagrađenu džamiju koja je tokom agresije bila do temelja porušena, a na tom lokalitetu organizirana stočna pijaca.
Sudbina mezarja je posebno dramatična. Poznato je da su gradska mezarja u BiH pretvarana u parkove u vrijeme ministra Kalaja početkom dvadesetog stoljeća. Takav slučaj je bio i u Bihaću. Od greblja je napravljena javna stočna pijaca, a na mezarima kod Ićhisar džamije šetalište. Radi se o parceli ukupne površine 898 kvadrata poznate kao mezaristan Ićhisar džamije u Bihaću. U ovom mezaristanu se nalazilo oko 100 kabura sa kamenim nišanima. Tu su ukopani muslimanski borci – šehidi koji su poginuli 1878. godine tokom okupacije Bosne i Hercegovine od strane Austro – Ugarske. U tom mezarju se nalazio i nišan šehida Hasan-bega Bišćevića.
Nišani sa ovih, ali i drugih gradskih mezara, su ugrađivani u branu, takozvani „Beton”, sada čuveno bihaćko kupalište, kao i na obale jarka što se moglo vidjeti tokom popravki betonskog dijela serpentina tog kanala. Mogli bismo navesti još desetine primjera o stradanju bihaćkih vakufa. Ali, smatramo da je na osnovu navedenog moguće razumjeti o kakvom se nasilju nad vakufima radilo u poslednjih trinaest decenija.
Šta je sa Zakonom o restituciji, da li će biti usvojen?
Vjerske zajednice dugo čekaju na Zakon o restituciji. Dugo se o tome govori ali još uvijek nema konkretnih rezultata. Islamska zajednica očekuje njegovo usvajanje. Bilo bi korektno, civilizacijski, pa i ljudski da se ispravi višedecenijska nepravda učinjena vakufima u našoj zemlji. Kada će i hoće li uopće do toga doći? Mislim da niko ne zna taj odgovor.
Koliki je značaj vakufa i šta oni predstavljaju za BiH, a šta za Bihać?
Dr. Hazim Muftić je u kalendaru Narodna uzdanica 1945. godine zapisao: „Zamislimo makar i teoretski da nema vakufa u Islamskoj zajednici, da ga je odjednom nestalo. Šta bi ostalo od Islamske zajednice? Ništa, baš ništa. Ne samo da ona ne bi mogla dalje ni časa funkcionirati, nego ne bi više uopće ni postojala“. Možda je to najbolji odgovor. Vidjeli smo iz gore navedenog da su vakufi organizirano pljačkani u posljednjih stotinu i trideset godina sa ciljem osiromašenja Islamske zajednice. Kada bi svi vakufi, ili veći dio, bili vraćeni njihovom titularu, Islamska zajednica i njeni službenici bi bili ekonomski neovisni. Jedino ekonomski neovisan pojedinac je slobodan čovjek. Možda je baš u tome problem!?
Vaša poruka za kraj
Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak je davne 1893. godine zabilježio: „Budućnost jednog naroda ovisi o njegovom odnosu prema vakufu”. Ne smijemo zaboraviti da i naša budućnost o tome ovisi.
/Al Jazeera
