Koliko je danas iz kancelarija državnih institucija u Bihaću i Unsko-sanskom kantonu stiglo pitanja poput: “Kad će struja?” ili “Ko će nam očistiti parking?” Koliko puta ste čuli komentare poput: “Ovi ljudi ništa ne rade, kolaps!”? A onda vidite sliku radnika na dalekovodu, u borbi s vjetrom i snijegom, dok pokušava osigurati struju za sve nas, i zgadi vam se sve što ste čuli ranije.
Zar je zaista toliko teško uzeti lopatu i očistiti snijeg ispred vlastite institucije? Ili je lakše sjediti u toploj kancelariji i čekati da “neko drugi” riješi sve probleme? Realnost u ovakvim trenucima izgubi smisao kada shvatite da je ljudima draže žaliti se nego preuzeti odgovornost. Čast izuzecima koji daju svoj doprinos i pokazuju da nije sve izgubljeno.
Ipak, za mnoge i dalje vrijedi ona čuvena izreka: “Sjedi đe si, ni za đe si nijesi,” kako je to jednom rekao Milo Đukanović. U međuvremenu, dok jedni sjede i prstom upiru, drugi na visinama spašavaju naš svakodnevni život.
