Do prije tri godine Fuad Duraković je živio sa suprugom i sinom u Sarajevu i radio u jednoj od najvećih tvornica namještaja u BiH. A onda je dobio ponudu za posao iz rodnog Bužima, gdje je jedna tvrtka iz Žepča zakupila prostor tvornice namještaja u stečaju i ponovo pokrenula proizvodnju. “Krajišnici uvijek bježe kući. Kuća je kuća, ne možeš se osjećati nigdje kao tu. Čovjek se nekako ljepše osjeća kada radi u svojoj sredini i doprinosi na bilo koji način. Nije sve ni u novcu”, kroz smijeh nam Fuad objašnjava svoju odluku da prihvati rizik i vrati se iz glavnog grada u mali i naoko besperspektivni Bužim.
“Kad sam se vraćao razmišljao sam da se ovo ili može napraviti kako treba ili ne može nikako. Ova tvornica je tako koncipirana da mora imati 80-100 radnika da opravda svoje troškove. Znao sam ako ćemo to pokrenuti da će to biti dobro, imat ćemo sto radnika i to će biti super za ovu malu sredinu.”
U Bužimu je postojala tradicija proizvodnje namještaja od prije rata kada je ovdje svoje pogone imao gigant drvne industrije Šipad. Poslije rata je tvornicu preuzeo investitor iz Italije otvorivši Abonos, tvrtku koja je uspješno radila do 2011. godine kada je zapala u krizu. Ubrzo je proizvodnja zaustavljena, a tvrtka otišla u stečaj ostavši neizmirene dugove prema radnicima, dobavljačima i bankama. Stečajni postupak nad Abonosom još uvijek traje, a proizvodne pogone je 2014. u zakup uzela Arkada iz Žepča.
“Novi investitor je čovjek koji ima i tvrtku u Italiji te jednu tvornicu u Žepču koja je bila zamišljena kao sirovinska baza nama, međutim i oni sada idu ka finalizaciji proizvoda. Oni rade na programu stolova i kreveta, a mi ovdje isključivo stolice”, govori nam Fuad, koji je referent za nabavku i prodaju i jedan je od 110 radnika ove “stoličare”, kako u struci nazivaju tvornicu specijaliziranu za proizvodnju stolica. Prije tri godine počelo se sa samo 25 zaposlenih, a nova zapošljavanja su rezultat konstantnog rasta proizvodnje i prodaje stolica na tržištima zapadnoevropskih zemalja.
Za tri godine od 25 do 110 radnika
“Njemačka je naše tržište broj jedan”, ističe Fuad te nastavlja s nabrajanjem zemalja u kojima završavaju bužimske stolice: “Onda ide Engleska, koja je interesantno i zahtjevno tržište jer traže malo skuplje i kvalitetnije stolice te se nadamo da ćemo tamo povećati plasman proizvoda u narednom periodu za nekih 50 posto. Ovih dana pripremamo i prvu isporuku za SAD, a radi se o ‘kolonijal’ stolicama. To su stari modeli koji i dalje idu i na koji moda ne utiče. Izvozimo i u Francusku, Sloveniju, Italiju, Hrvatsku…” Preko 90 posto proizvoda iz ove tvornice je namijenjeno za izvoz, a osim materijala za lakiranje i presvlaku stolica, sve ostale sirovine, od drveta do spužve, su uglavnom bosanske.
Ovakav rast izvoza bužimskih stolica najbolje pokazuje koliki potencijal leži u proizvodnji namještaja u Bosni i Hercegovini. Podaci Vanjskotrgovinske komore BiH govore da je ova grana privrede u strašnoj ekspanziji. U drvnoj industriji je u razdoblju od 2011. do 2015. godine imala pozitivan trend rasta izvoza koji je u 2015. dostigao vrijednost od 1,05 milijardi maraka ili 31% više nego 2011. godine. U strukturi izvoza više od jedne trećine je činio namještaj.
Samo u prvih devet mjeseci prošle godine iz BiH je izvezeno namještaja u vrijednosti od 328 milijuna maraka, što je za 70 milijuna više u odnosu na 2015. godinu. No, trend rasta izvoza namještaja u Unsko-sanskom kantonu ne prati trend rasta izvoza u cijeloj Federaciji BiH. U ovom kantonu je još uvijek najviše zastupljena primarna proizvodnja i polufinalna prerada drveta.
Unsko-sanski kanton ne prati trend rasta izvoza FBiH
“Dominantno se radi o prerađivačima bukve, koja je na teritoriji USK jedna od kvalitetnijih u cijeloj BiH, međutim veći dio te bukve se samo preradi i izveze kao primarni ili polufinalni proizvod. U zadnje tri-četiri godine imamo nekoliko tvrtki koje se bave finalnom preradom drveta, tako da se nešto malo popravila ta struktura u korist finalne prerade, ali još uvijek to nije dovoljno”, ističe za DW Nihad Šušnjar, glavni tajnik Privredne komore Unsko-sanskog kantona. Prema njegovom mišljenu, problem drvne prerade u ovom kantonu je odavno akutan i u njegovo rješavanje bi se trebala uključiti i kantonalna vlada koja je osnivač Šumsko privrednog društva Unsko-sanske šume, koje jedine obaraju stabla na ovom području izuzetno bogatom šumama.
Stolice za cijeli svijet
“Za USK je simptomatična činjenica da je instalirano tri puta više drvoprerađivačkih kapaciteta, a tu se prije svega misli na pilane, nego što je potrebno za rezanje drveta na razini godine od strane Unsko-sanskih šuma. Potražnja je enormna i uvijek je problem oko raspodjele sirovine, koliko će koja od drvoprerađivačkih firmi dobiti”, govori Šušnjar. Nedostatak sirovine je jedan od dva najveća problema s kojima se susreće i tvornica stolica u Bužimu. Novi Zakon o šumama Federacije BiH bi mogao djelomično i riješiti problem sa sirovinom, ali i potaknuti razvoj finalne obrade drveta u USK.
Prednosti i nedostaci Krajine
“Nacrt federalnog zakona, koji je trenutno u proceduri, predviđa da će kriterij za raspodjelu sirovine favorizirati tvrtke koje imaju finalni proizvod”, pojašnjava Šušnjar i dodaje da su ti kriteriji ključni kako bi se potakla dodatna finalizacija proizvoda od drveta u ovom kantonu. Mišljenja je da je to moguće ili poticanjem postojećih pilana da se tehnološki osposobe za finalnu proizvodnju ili ulaskom stranog investitora koji će od pilana uzimati primarno prerađeni proizvod te ga finalizirati na području kantona. “Najgori je slučaj ovaj kakav sad imamo, da dominanto primarno prerađeni proizvodi idu van granica BiH i tamo im se dodaje vrijednost”, zaključuje Šušnjar.
Drugi problem koji ističu proizvođači namještaja jeste nedostatak kvalificirane radne snage. Fuad Duraković nam potvrđuje da je tako i u Bužimu, općini s najvišom stopom nezaposlenosti u kantonu. “Problem je pronaći osposobljene radnike. Na uredu za zapošljavanje imamo strašno puno nezaposlenih ljudi, međutim, to su, prvo, ljudi s različitim stručnim spremama, a, drugo, i kad nađete nekog tko odgovara spremom, on nažalost nije osposobljen za rad sa strojevima u tvornici”, kaže naš sugovornik. Ovo bi se, prema njegovom mišljenju, riješilo uvođenjem drvoprerađivačkog smjera u srednjoj školi u Bužimu. Povezivanje obrazovnog sustava sa stvarnim potrebama privrede jedna je od prepreka koje je u BiH potrebno otkloniti kako bi se perspektivne grane nastavile razvijati.
Naši sugovornici se slažu da bi drvna industrija mogla biti jedna od strateških grana razvoja privrede u Krajini, čije su prednosti dobra sirovinska baza i blizina Europske unije, što značajno smanjuje cijenu transporta, ali i tradicija u proizvodnji namještaja. “Tu je bio jedan Šipad koji je imao tvornice u Bihaću, Bosanskoj Krupi, Bužimu, Bosanskom Petrovcu, Ključu… Nažalost, to je u većini slučajeva, što u ratu, što privatizacijom, propalo. Međutim, sada se ponovo budi jer tržište traži proizvode. Treba iskoristiti znanje i sirovinu koju imamo, napraviti proizvod i plasirati ga vani. Mi smo u prednosti, samo to treba pametno posložiti”, vjeruje u potencijale ovog kraja Fuad. On je siguran da bi se i mnogi mladi Krajišnici rado vratili kući poput njega, samo kada bi imali iole pristojan posao.
