Magistrant sarajevske Akademije likovnih umjetnosti Edis Vojić (27) jedno je od hiljada bosanskohercegovačke djece koju su ratne porodične tragedije još u najranijem djetinjstvu gurnule u borbu sa surovošću života, da bi iz nje, zahvaljujući prvenstveno svojoj čestitosti, odgoju i volji za uspjehom, mnogi izašli kao pobjednici.
Iako je imao samo tri godine kada mu je na mostu na Štrbačkom buku otac zarobljen, a potom ubijen, odrastanje bez oca, iako teško, nije ga spriječilo da 24 godine kasnije postane vlasnik fakultetske diplome ovjekovječene srebrenom značkom Univerziteta u Sarajevu.
Edis Vojić nije jedini primjer u BiH gdje su djeca, koja su u ratu ostala bez roditelja, postajala uspješna i društvu, korisni ljudi. I njega, kao i mnoge druge, ratna tragedija nije okovala očajem, nemoći i mržnjom, već im je bila snažan zamajac za životni uspjeh koji je ujedno značio i ispunjenje sna njihovih ubijenih roditelja. Nema većeg poraza zločinaca koji su u Ljutočkoj dolini ubijali nevine ljude od Edisove diplome i, uz to, načina na koji on, kao akademski obrazovan građanin, trasira pamćenje njihovog zločina.
Lična tragedija, kako je sam priznao, Edisa je oblikovala kao umjetnika. Njegova izložba „Kada je vrijeme stalo“, inspirirana tragedijom Tomašice, ovih dana obilazi BiH. Nema boljeg načina da se zločin vidi i upamti, a zločinci prepoznaju.
/ avaz.ba
