Već evo treći dan pokušavam u sebi pronaći snage i napisati nekoliko rečenica o ratnom komandantu 2. bataljona 511. slbbr. rahmetli majoru Emiru Mehiću- započeo je svoj komentar Mujo ef. Ćehić, imam iz Bosanske Otoke.
Upoznao sam ga u jesen 1991. godine i odmah je na mene ostavio dojam ozbiljnog i odlučnog čovjeka, snažnog karaktera koji je plijenio nevjerovatnom mirnoćom i staloženošću. Odmah se između nas razvilo duboko poštovanje i obostrano razumijevanje koje je trajalo evo sve do sad. I, ostalo zauvijek…
Kada je rahmetli Emir raspoređen u otočki, 2. bataljon 511. slbbr. na dužnost pomoćnika komandanta za bezbjednost, djelili smo kancelariju nekoliko mjeseci. Tada sam saznao i shvatio da se iza naizgled snažnog čovjeka krije tanahna i dobra duša beskrajno dobrog insana mehka srca. Jednostavno, dobričina kojeg okolnosti, ni položaj, ni imanje, ni neimanje nisu mogli promijeniti. Ostalo je nekoliko naših zajedničkih anegdota iz ratnih dana koje su već zabilježene u mojim ratnim sjećanjima. O tome inšaAllah drugom prilikom i na drugom mjestu.
A onda nas je sudbina razdvojila na neko vrijeme, ali mojim povratkom u grad, učvrstili smo naše ratno prijateljstvo. Obostrano razumijevanje i poštovanje ostalo je do kraja, do njegovog preseljenja na Ahiret.
Nakon rata, Emir se uključio u sve segmente društvenog života i davao značajan doprinos u obnovi života i povratku. Rekao sam to i pred njegovim tabutom prije dva dana, ugradio je sebe u najtežim trenucima i u obnovu naše džamije porušene tokom agresije.
Svaki put kada smo ga upitali nakon njegovog ili angažmana njegovih radnika i mašina rekao bi nam samo:”Ovo je pred dušu oca, ovo je za moju majku, ovo je od moje porodice.” Posljednja dva mjeseca pred otvorenje džamije radni strojevi tadašnje Emirove firme konstantno su bili u haremu džamije. Kad je završio radove okrenuo mi se, zagrlio me onako bratski i uz njemu karakterističan osmijeh rekao:”E efendija moj, ovaj rad je opet halal, samo ovaj put je od mene i za moju dušu.”
A onda je došlo vrijeme da mi on i njegova Merima hanuma u mekteb pošalju i povjere mi svoje tri divne i čestite djevojčice Adisu, Anelu i Mineu. Zajedno smo ih doveli do hatmi. Žao mi je što u mojoj arhivi nisam mogao pronaći moju i Emirovu fotografiju iz džamije nastalu na dan hatmi koja kazuje više od hiljadu riječi o tom trenutku. I sin mu Mehmed, koji je ponio djedovo ime, također bio je moj učenik. Hvala Allahu sve četvero su već odrasli i molim Allaha da budu istinski nasljednici svog oca.
Moj dragi Emire, nikad neću zaboraviti vas dvojicu otočkih komandanata tebe i Đemu, ni onaj vaš dolazak u džamiju kad ste došli u onaj prvi poslijeratni improvizirani mesdžid na sastanak i kad si me upitao:”Efendija da nema kakvih problema ako ima reci nama, jer nas dvojica i naši suborci stojimo čvrsto uz džemat i uz tebe i džamija se mora izgraditi onako kako ste zamislili znaš i sam da je to naš dug prema otočkim šehidima.”
Nakon tih riječi izašli ste iz mesdžida i sve dobro u našem džematu postalo je još bolje. Kao da ste blagoslov svoj tog dana donijeli džematu i džamiji. Allah zna tog dana posijali ste sjeme džematske sloge koje svoje plodove daje i danas i koje ćemo mi koji smo još ostali prenijeti na naše nasljednike.
Ne moj dragi Emire! Za mene nisi umro,..ne, ti si samo otišao malo prije nas, našoj braći po oružju da nas tamo sačekaš i da skupa krenemo ka džennetu. InšaAllah! Za meni si u srcu, duši i sjećanju bio i ostao divan čovjek, istinski intelektualac, suborac, komandant, sugrađanin, džematlija, prijatelj i komšija.
Molim Allaha da kada vakat dođe, da se mi i naša raja, naša braća po oružju susretnemo u džennetskim perivojima. Amin”- poručio je Mujo ef. Ćehić.
(cazin.net)
