Sadržaj se nastavlja nakon oglasa

Život 57-godišnjeg Enesa Toromanovića iz Bihaća prošao je u klesarstvu. Enes se bavi izradom nišana, i to starih, velikih nišana koji obično okupiraju našu pažnju kada prolazimo mezarjem ili grobljem.

Ovaj čovjek iz bihaćkog naselja Bakšaiš živi za umjetnost. S obzirom da je po struci automehaničar, od čega je nekad pristojno živio, od komada željeza znao je svašta napraviti.

“Nisam morao čekati da iz Kragujevca dobijem neki alat da bih mogao završiti neki posao. Sam bih napravio alat. Oduvijek sam imao tog inovatorskog duha”, priča na početku razgovora za naš portal.

Enes danas nije mehaničar. Nije, suštinski, nikad ni bio. Od najmlađih dana junak naše priče bavi se slikarstvom i crtanjem.

“Uvijek sam crtao i slikao po stolovima, zidovima, stolnjacima… Olovka mi je vazda bila u ruci. Iako nikad nisam bio u Sarajevu ili Mostaru, volio sam crtati te naše gradove, posebno zanatske radnje i ono čime su se ljudi bavili. Crtež mi je oduvijek ‘ležao’, čak i kada sam radio kao mehaničar u servisu ja sam znao otići u našu lakirnicu i tu bih se ‘uhvatio’ četke i po zidu nešto crtao i improvizirao”, prisjeća se Enes.

Iz ljubavi prema slikarstvu rodilo se i ono što danas u potpunosti ispunjava njegovu dušu. Klesarstvo. Enes već godinama dizajnira i izrađuje prelijepe nišane. Velike i masivne tako da ih je nemoguće ne primijetiti, uostalom, kao i većinu starih bosanskih nišana kojima su ispunjena mezarja širom Bosne i Hercegovine.

Jedini alat čekić i brus

Enes to radi samo uz pomoć čekića i brusa, a pokušava, ustvari, ono što su mnogi stari klesari nastojali kroz cijelu historiju: hladnom i čvrstom kamenu udahnuti život i dati smisao.

“Svaki moj rad je inspirisan umjetnošću, kulturom, vjerom, tradicijom, historijom našeg naroda. Zbog toga za svaki detalj na nišanu mogu objasniti zbog čega je tu i kakva je njegova simbolika”, kaže Enes.

Pored nišana, Enes pravi ograde te brojne druge detalje u džamijama, isključivo kroz ručni i strpljivi rad. Sve nišane i skulpture radi sa kamenom bihacitom, koji je, kako ističe, najbolji za bavljenje ovim zanatom.

“Mi ovdje imamo mnogo bihacita i kroz historiju su ga svi koristili. Slobodno možemo reći da je cijeli Bihać od bihacita, odnosno sve značajnije kulturno-historijske građevine i spomenici. Bihacit je čak odavde išao i za Dalmaciju i mnoge građevine na tom prostoru su od kamena sa ovog prostora. Radi se o kamenu koji je veoma pogodan za klesarstvo i građevinu zbog svog hemijskog sastava”, pojašnjava Enes.

Dobar crtež temelj klesarstva

Iako ručna obrada kamena iziskuje dosta vještine, znanja, iskustva, ali i snage, nije sve ni u tome, ističe naš sagovornik.

“Crtež je temelj klesarstva. Ko nema dobar crtež, taj je za mene naivna osoba. Ne možete bez crteža raditi sa kamenom i drugim materijalima. Svako se pita kako se može od obične kamene kocke napraviti stari dedo sa fesom kako sjedi i sve ostale detalje. Odgovor je u dobrom crtežu”, napominje Enes, čija žena se također bavi slikarstvom, kao i sin.

Enes veoma ljubomorno čuva svoj zanat i profesiju, ali i njen kulturno-historijski kontekst i smisao. Zbog toga je pomalo ljut na današnje klesare, većinom privatnike, koji, prema njemu, u tom zanatu ne vide nikakvu dušu, simboliku, niti kulturno-historijski značaj.

“Njih interesuje samo kako što prije odraditi posao i doći do para. A svaki detalj mora imati svoj razlog postojanja. Mnogi današnji klesari o tome uopće ne razmišljaju. Za njih, primjerice, proporcije ne igraju bitnu ulogu. Koliki mora biti turban, kakav je izgled sablje, koja je vrsta sablje i tako dalje. Svaka sablja na nišanu je različita i ima svoju historiju. Svaka ima svoj naziv, najčešće po vojskovođama. Oni o tome veoma malo znaju, ili bolje reći uopće ne znaju, pa umjesto sablji prave obične mačete kao da se džungla krči. To je skrnavljenje ovog zanata”, napominje Enes.

Zbog toga je Enes mnogo izučavao historiju našeg naroda i njihove običaje. Posebno kroz svoj zanat.

Konačno, zanimalo nas je i koliko drugi prepoznaju njegov rad i trud.

“Ja ovo što pravim, radim to sa poštovanjem i ljubavlju prema umjetnosti. A svi znate koliko se danas cijene umjetnici i kulturni radnici. Svaki dan je drugačiji, nekad uspijete nešto prodati, nekad ne. Evo već tri godine prodajem velike nišane koje sam napravio i još to nisam uspio. Iskreno, teško je ovako živjeti i preživjeti”, kaže Enes.

Naravno, kako dodaje, ne pada mu na pamet da se prestane baviti klesarstvom i umjetnošću, a sve dok bude postojala ijedna osoba na ovom svijetu koja će znati cijeniti njegov rad, on će sa istom predanošću i žarom uzeti svoj čekić i brus u ruke i dati se u posao.

/klix.ba