U Bihaću se danas po ko zna koji put okupila politička svita iz RS-a, da održi “čas historije” o stradanju srpskog stanovništva iz bihaćkog okruga sa početka 1941. godine i obilježi 76. godišnjicu stradanja srpskog civilnog stanovništva.
Piše: mr. his. Dino Dupanović
Takva reakcija iz manjeg bh. entiteta ne bi bila nimalo čudna da se na Garavicama održava čas historije utemeljen na naučnim dokazima, odnosno arhivskoj građi. Garavice su još jedan pokazatelj da Srbi, manipulišu sa brojkom ubijenih Srba, Jevreja i Roma, stvarajući mit o Garavicama kao sratištu na kojem je od ustaških krvoloka, velikog župana Ljubomira Kvaternika, ubijeno između 12.000 – 15.000 ljudi.
Meritum cijele stvari jeste bacanje optužbi ne samo na ustašku vlast, odnosno Hrvate, nego i na muslimane koji su se nalazili u službi ustaške vlasti i bili puki izvršioci Kvaternikovih naredbi. Cijela stvar, bi bila prihvatljiva i kao historijska činjenica prihvatljiva, da je srpska historiografija prezentirala jasne dokaze od 12.000 – 15.000 ubijenih Srba na Garavicama. Gotovo kroz cijeli socijalistickči period, kada su se na čelu ili u sklopu svih bitnijih kulturno – historijskih institucija u Bihaću nalazili Srbi, ova brojka je uzeta kao konačna i to bez bilo kakve polemike. Svaki pokušaj relativiziranja broja žrtava na Garavicama završavao se privođenjem i javnim linčom.
Garavički mit o 12.000 ubijenih Srba, i manjeg broja Jevreja i Roma nastajao je baš u vrijeme ekspanzije velikosrpske politke krajem sedamdesetih i početkom osamedesetih godina prošloga stoljeća. Kreatori brojke od 12.000 ubijenih Srba bili su historičari Milan Vukmanović i Branko Bokan, koji su u svojim člancima objavljenim u sklopu knjige “Bihać u novijoj Istoriji” ovu brojku uzeli kao već utvrđenu, bez bilo kakve naučne potkrijepljenosti. Vukmanović u svome članku “Ustaški zločini na području Bihaća u ljeto 1941. godine”, navodi da je ta brojka definisana prema zvaničnoj evidenciji ne navodeći kakva je to zvanična evidencija. Srpska historiografija nikada do danas nije izišla sa konkretnim i validnim dokazima, imenima, žrtava ubijenih na Garavicma. Do sada se sve svodilo, na kojekakve “zvanične evidencije”, ne navodeći koje su to evidencije, “prema hvalisanju ustaša” i tako u nedogled sa nerelevantim dokazima.
Posljednja u nizu publikacija izišla na temu broja žrtava na Garavicama je knjiga Dušana D. Miljkovića “Stradanja u Cazinskoj Krajini i Antifašistička borba (1941- 1945)”, koja je ostala dosljedna velikosrpskoj politici i brojci od 12.000 ubijenih Srba. Zanimljivo da je Miljković u toku svog 40 – ogodišnjeg rada uspio prikupiti ukupno 11.659 imena civilnih žrtava rata srpske nacionalnosti sa područja Cazinske Krajine ( Bihać, Bosanska Krupa, Bužim, Cazin, Velika Kladuša ).
Ukupan broj popisanih žrtava koje je Miljković zabilježio, da su odvedene i ubijene na Garavicama iznosi 223. Ovu brojku svakako ne treba uzeti kao konačnu i ona sasvim sigurno jeste znatno veća, ali ni blizu 12.000 kako se već godinama istupa u javnosti. Pojedini arhivi u regionu polako otvaraju svoja vrata, što će svkako olakšati prebrojavanje broja žrtava na Garavicama, za koje se procjenjuje da je ubijeno oko 7.000 ljudi srpske nacionalnosti. Potrebno je napomenuti da su neki historičari istupali sa brojkom od 18.000 ubijenih Srba, što u ovom članku neće biti predmet rasprave.
Tako smo svjedoci da pojedini političari iz Bihaća, srpske nacionalnosti, u javnost izlaze sa ovom brojkom i na taj način šire međunacionalnu mržnju, kod ionako podjeljenog društva. Konačni cilj nije svakako negiranje bilo kakvog zločina, njega treba prihvatiti i suočiti se s njim, međutim ne treba dozvoliti da manipuliše sa ubijenim ljudima u svrhu ostvarivanja političkih interesa.
