PIŠE: BISCANI.NET
Danijela Majstorović (1978), diplomirala je engleski jezik i književnost na Univerzitetu u Banja Luci (2000), magistrirala komunikologiju na Univerzitetu Ohio (2003) i doktorirala lingvistiku na Univerzitetu u Banja Luci (2006). Radila je postdoktorske studije na Univerzitetu Lancaster, UCLA i Univerzitetu u Alberti. Trenutno radi kao vanredna profesorka na Studijskom programu za engleski jezik i književnost Filozofskog fakulteta u Banja Luci. Dosad je objavila je tri knjige: “Diskurs, moć i međunarodna zajednica” (Banja Luka, 2007), i “State and Ethnic Identity Among Youth in Bosnia and Herzegovina: Social Science Approaches” (sa V. Turjačaninom, Palgrave MacMillan, 2013) i “Diskurs periferije” (Biblioteka XX vek, Beograd, 2013) i uredila je zbornike “Living With Patriarchy: Discursive Construction of Gendered Subjects Across Cultures” (Amsterdam, 2011), “U okrilju nacije” (sa V. Turjačaninom, Banja Luka, 2011) i Kritičke kulturološke studije u postjugoslovenskom prostoru (Banja Luka, 2012). Autorka je preko dvadeset naučnih radova u međunarodnim i domaćim časopisima i dva dokumentarna filma: Kontrapunkt za nju (2004) i Posao snova (2006). Sve ovo je i bio i više nego dovoljan povod za razgovor s Danijelom o feminizmu, ravnospravnosti i pravima žena u u Bosni i Hercegovini.
BISCANI.NET: Koje je vaš najljepše sjećanje na Bihać?
D. Majstorović: Nije to jedno već nekoliko sjećanja. Nekad je to samo prepoznavanje određenih geografija, načina na koje padnu podnevne sjenke, puhanje vjetra, izneseni jorgani. Moje najljepše sjećanje na Bihać je svakako vezano na djetinjstvo socijalističkog odrastanja mene i sestre bliznakinje na Ozimicama I, a od 1984. na Ozimicama II, gdje su se djeca družila bez obzira na entitet, klasu i sve ostalo .Prožimanje urbanog i ruralnog. Miris cementa i kreča u novim zgradama na Ozimicima II. Odlasci kod bake u Rajnovce i miris sela i domaćih životinja. Miris teta Daninog čistog i uštirkanog stana sa plastičnim voćem. Kolači kod tetke Dare u Pritoci. Pecanje s tatom i sestrom u Palučcima. Miris ustanova poput one u kojoj je mama radila. Blizina mora, Like. Nismo puno putovali tad osim po Jugoslaviji. Osnovna škola AVNOJ i naravno miris sendviča iz školske kuhinje, miris olovaka, svesaka, školske biblioteke u kojoj je radio čika Ivica. Miris knjiga koje sam čitala već kao trogodišnjakinja kako roditelji vele.
Dugi ljetni dani igre, smijeha, djece, Une. Miris grada u ljetnje predvečerje, puno neke strepnje i mogućnosti. Klinci ispred disko “Azra”, kojima nisam imala pristup, jer sam bila premlada i naravno jedno sjećanje, nikako najljepše, ali svakako veoma intenzivno, miris jorgovana u mojoj kući dana pred odlazak zauvijek. Početak ratnog maja u Bihaću, kad ne smijem reći drugoj djeci da odlazimo. Nemogućnost vjerovanja da je to zauvijek, iako smo, sestra i ja, spakovale stvarčice u dvije plastične vreće. U kući sam sama, noć je, i taj jorgovan koji me potpuno izluđuje, to proljeće 1992. kad se već formirala “raja” s kojom se pjeva i svira gitara vani.
Ispričaću vam jednu anegdotu. Kad smo se kao djeca igrali na Ozimicama II, kod tete Nure je dolazila jedna holandska porodica. Nama su Holanđani i uopšte stranci bili čista egzotika. Jedne godine je ta porodica došla s kćerkom Inekke i njenom drugaricom Mariolein i mi smo kao djevojčice bile fascinirane tim “drugačijim” plavušama, holanđankama. Otišle smo pitati Anđu, komšinicu koja je znala njemački, da nam kaže kako se na njemačkom kaže “kako se zoveš”. Anđa nam je rekla “Was ist Das” zamijenivši “šta je to” sa pitanjem “kako se zoveš”. Nas par je jedva skupilo hrabrosti da priđe i pokuca na vrata kamp kućice u kojoj su bile te djevojke. Kad su se vrata otvorila, pitali smo Inekke: “Was ist Das”? Ona je rekla: “Was”? Mi smo se nasmijale, ona nam je dala “holandske” bombonice, a onda smo se ushićeno uhvatile za ruke i plesale oko kamp kućice pjevajući “lijepa naša Was, lijepa naša Was”?
Bilo je te fascinacije zapadom kod nas jugoslovenskih djevojčica, ali je bilo i humora, igre. Sad u kontekstu tranzicije te priče nasmiju, ali i rastuže. Sjećanje je čudo. Zapravo Bihać je moja lična Jugoslavija, kako je i bio radni naziv dokumentarno-eksperimentalnog filma koji nikad nisam snimila, jedino postoji trailer negdje u bespućima youtube-a. O sjećanjima često pričam sa sestrom, otkrivamo koliko selektivno pamtimo i zaboravljamo, neke stvari su ipak tako žive, čak i nakon trideset i kusur godina.
BISCANI.NET: Kako i gdje ste se susreli s feminizmom?
D. Majstorović: Zrno feminizma je nešto što sam oduvijek imala u sebi, prosto odrastajući uz snažne žene poput sestre, majke, tetaka, rodica, komšinica. Sve su one bile na svoj način neustrašive. Nisu same sebe zvale feministkinjama, ali npr. moja majka je veoma obrazovana žena koja je pratila političku situaciju u bivšoj Jugoslaviji i taj “analitički um” sam negdje preuzela od nje. Želim istaći da sam odrastala uz jake žene. Jedna od njih je teta Dana Knežević iz Kralja koja je mene i sestru čuvala šest godina, moja tetka Dara, te fantastična nastavnica Đula Midžić koja nas je učila srpskohrvatski i bila ključna možda za daljni razvoj mene kao lingvistkinje. Poslije su došle Ruth Wahlstrom, Ruth Wodak, Jenny Nelson. Slava, Zorana, Tanja, Jaca, Azra. Sam feminizam kao organizovanu stvar sam možda po prvi put prigrlila u Americi 1998. za vrijeme studija, tad sam se dublje upoznala sa istorijom i politikom pokreta i čuvenom parolom da je “lično političko”. Naravno, nije trebalo puno da se politizujem J.
BISCANI.NET: Koliko je feminizam “napredovao” od sufražetkinja do danas? Koliko su se promijenili njegovi zahtjevi i ciljevi?
D. Majstorović: Promijenila se priroda zahtjeva, dosta toga su žene izvojevale, ali vi danas imate tzv. postfeminizam, koji je problematičan i mislim da je više povezan sa neoliberalnim trenutkom kupovine određenog stila života da simultano uzima i od feminzima i od neoliberalizma šta mu odgovara i prihvata zdravo za gotovo da su “sve bitke dobivene” smatrajući da je feminizam passe i zastario. Feminizam ne treba gledati tako, i dalje je dosta žena pod opresijom čak i u razvijenijim zemljama. Dokaze seksizma i šovinizma imala sam priliku vidjeti tokom nastanka zbornika “Living with Patriarchy”, koji sam uredila zajedno s Inger Lassen i Johnom Benjaminsom 2011. godine i u kome su se našli članci koji su ukazivali na patrijarhalne diskurse i prakse od Danske do Liberije.
BISCANI.NET: Na kojem “stepenu razvoja” je feminizam i teorija roda uopće u BiH?
D. Majstorović: Mi smo negdje između patrijarhata i emancipacije, bitno je da osvijestimo svoju poziciju, ali i strukturalne, društvene faktore koji nas unutar te pozicije određuju.
BISCANI.NET: Je li društvo bolje rješavalo pitanje ravnopravnosti u socijalizmu ili danas?
D. Majstorović: Veoma složeno pitanje. Neki će danas reći da jugoslovenskom socijalizmu nije bio potreban feminizam i da je feminizam, koji se u SFRJ javio krajem 1970-tih bio dekadentni zapadnjački uvoz. Međutim sjetite se samo koliko je tabuzirano bilo nasilje u porodici u socijalizmu. O tome se nije javno govorilo, tako da, nismo baš svi bili “jednaki u socijalizmu” i dakako da je trebao feminizam, to je prosto bio taj trenutak. Trebao nam je 1978. kao što nam treba i danas, sve više, kad ima dosta žena koje zapravo vode mušku politiku.
BISCANI.NET: Jesu li posljednjih godina žene i oni koji se bore za ravnopravnost polova u BiH uspjeli da bolje i glasnije artikuliraju svoje zahtjeve u tranzicijskom društvu?
D. Majstorović: Rekla bih da jesu mada mi imamo još puno posla. Prije rata u BiH nije postojala feministička scena, osim Nade Ler Sofronić, malo je bilo feministkinja u samoj BiH, nešto vise u Hrvatskoj, Sloveniji i Srbiji. Vi danas imate jednu Jasminu Husanović, Damira Arsenijevića, Tanju Miletić, Tijanu Okić, Danijelu Dugandžić Živanović, Jadranku Miličević, Aleksandru Petrić, Jasminu Čaušević , Zlatana Delića, Jasminu Babić Avdispahić, Marinu Katnić i mnoge mnoge druge naravno. Postoji još jedna osoba, koja vise, nažalost, nije među nama, a koja na interesantan način nas sve povezuje, riječ je o pokojnoj profesorici sa sarajevske komparativistike, Nirman Moranjak Bamburać. Mislim da je važno da čuvamo sjećanje na feministkinje, ali i da obrazujemo nove. Vi danas imate dosta muškaraca koji će za sebe reći da su političke feministkinje ili političke lezbijke i da je pozicija žene, a naročito lezbejke, zapravo pozicija margine.
BISCANI.NET: Mnogi vjeruju da femizam, ne samo kod nas, nego i u svijetu, svoje ciljeve može ostvariti jedino i samo ako se njegova borba ujedini s borbom i težnjama drugih potčinjenih skupina? Šta vi mislite o tome?
D. Majstorović: Mislim da je to apsolutno tačno. Solidarnost je ključna. Solidarnost radnika i radnica, ženska solidarnost , solidarnost sa LGBT zajednicom, solidarnost sa manjinskim etničkim grupama. Ja mislim da je to jedini način.
BISCANI.NET: Možete li nam reći nešto o razlici između pola i roda?
D. Majstorović: Pol je biološka odrednica, dok je rod socijalno konstruisan. Međutim i biologija je vrsta diskursa te se ove granice sve teže povlače.
BISCANI.NET: Kod nas je 2003. godine usvojen zakon o ravnopravnosti polova. Da li zakoni kao ovaj što podstiču rodnu ravnopravnost mogu da uravnoteže odnos snaga i je li ovaj zakon kod nas uopće implementiran?
D. Majstorović: Zakon je jedno praksa je drugo. Mi imamo dobre zakone, ali patrijarhalne prakse. Treba mijenjati i obrazovati čitavo društvo. Međutim dobro je što postoje npr. sigurne kuće što je jako važno. Svaka insitucionalna podrška je važna, ali je važan je i grassroots momenat odozdo.
BISCANI.NET: Mijenja li se mišljenje Bosanaca i Hercegovaca o ženskim pravima i ravnopravnosti polova?
D. Majstorović: Patrijarhat jeste dominantan, ali pojavljuje se sve više muškarca koji nemaju problem da posvete svoje vrijeme u privatnoj sferi brinući o kući i porodici što je tradicionalno bilo smatrano ženskim poslom. Mislim da dolazi do promjena u tom smislu.
BISCANI.NET: Koliko vremena i strpljenja će nam trebati u radu sa ženama koje nisu spremne da sebe dožive, ne samo kao feministkinje, već ni kao samosvijesne žene?
D. Majstorović: Mi generalno trebamo puno raditi i sa ženama i muškarcima. Potrebno je da žene uvide svoj značaj i angažman u tzv. “ekonomiji brige”. Da su one te koje besplatno brinu o starima i iznemoglima, djeci, ručku, čistoći kuće itd., jer to ‘tako’ treba. Od presudne važnosti je da one to osvijeste, a samim tim i svoju snažnu poziciju subjekta koji donosi odluke i koji je zapravo jako moćan. Bitno je raditi na osnaživanju žena u svim poljima bez obzira na društveni status. Čak je i bitnije raditi sa ženama iz ruralnih i perifernih područja i manje obrazovanim ženama. Moramo također da se zapitamo šta država čini da bi obrazovanje učinila dostupnije djevojčicama?! Šta država čini da bi poticala veći broj žena na postdiplomskim i diplomskim studijama?!
BISCANI.NET: Može li muškarac biti feminist?
D. Majstorović: Da, naravno da može!
BISCANI.NET: Koliko su mas-mediji utjecali na (ne)razumijevanje toga što znači biti feminist/ica?
D. Majstorović: Zapravo je to moja velika tema i teško da je mogu ispričati u tri rečenice. Mediji kultivišu jedan pogled na svijet, danas je on vrlo postfeministički. Međutim mogući su otpori i oni se dešavaju pogotovo u popularnoj kulturi.
BISCANI.NET: Imate li u planu gostovanje u Bihaću?
D. Majtorović: Namjeravam doći na naučni simpozijum “Historija sadašnjosti: socijalizam i kapitalizam na primjeru Bihaća” 3. i 4. juli 2015. na kojem će biti i Bišćani/Bišćanke koji su poznata imena u svijetu i regionu poput Azre Hromadžić, Hajrudina Hromadžića, Hrvoja Jurića, Vanje Čelebić, Šefika Tatlića i mnogih drugih… neki od njih su moji dragi prijatelji, poput Adnana Dupanovića, Aide Sjedić, Almira Bašanovića.
BISCANI.NET: Koja je vaša veza s rodnim gradom?
D. Majstorović: Ne živim predaleko od Bihaća i dođem kad god je prilika, mislim da Banja Luka, Prijedor i Bihać imaju dosta dodirnih tačaka i tema te da je nužna bliža regionalna saradnja. Vidim da se ona u aktivističkom smislu već dešava naročito kad su u pitanju reagovanja i umrežavanja nakon protesta, plenuma i poplava. Te nove/stare regionalne solidarnosti su tako inspirativne i radujem im se svaki put.
/BISCANI.NET
