Za početak nam reci nešto više o sebi?
Zovem se Haris Babić. Rođen sam 09.08.1993. godine u Bihaću, gdje sam završio osnovnu i srednju školu JU Gimnazija “Bihać” te Pedagoški fakultet, Odsjek tjelesni odgoj i sport, gdje sam bio i predsjednik Unije studenata Univerziteta u Bihaću. Trenutno sam aplicirao na Master studij u Tuzli na Fakultetu za tjelesni odgoj i sport gdje se nadam da ću biti primljen, te tako nastaviti svoje daljnje obrazovanje kako bih usavršio svoje znanje i na taj način stručno pomogao razvoju sporta i sportske kulture na Unsko-sanskom kantonu. Što se tiče mog trenerskog iskustva, već duži niz godina sam trener u Univerzalnoj školi sporta “Una”, te sam tako stekao jako veliko iskustvo.
Od kada ste pokrenuli program obuke plivanja za mlade osobe i šta je bio glavni pokretački motiv?
Univerzalna škola sporta obuku plivanja za neplivače/plivače radi već 6 godina,a ja za naše članove od ovog ljeta nudim i individualne treninge, gdje sam i prvi trener za djecu takvog tipa u Bihaću. Moj rad možete pogledati na dolje navedenoj stranici:
https://www.facebook.com/Sportski.trener.za.djecu/?fref=ts
Kao glavni pokretački motiv je taj što više od 70% djece školskog uzrasta ne zna nikako plivati, a imamo najljepšu rijeku u BiH gdje djeca i odrasli ljeti idu na kupanje pa lako može doći do nesretnih slučajeva iz razloga sto djeca neznaju plivati.
Kako gledate na plivanje kao sport u BiH?
Nažalost, pored puno talenata koje ova država ima, jako malo se ulaže općenito u sport ,a pogotovo u plivanje gdje i sami možemo vidjeti da se ne pridaje velika pažnja tom sportu. Da se mene pita ja bih plivanje uveo kao predmet u školi. Mi nažalost nemamo niti gradskog bazena, što je žalosno, ali se nadam da ćemo u skorije vrijeme imati jer na podrućju USK postoje gradovi koji imaju i čak po 2 otvorena i jedan zatvoreni bazen.
Imate li uzora u životu?
Moj najveći uzor su moji roditelji, koji su me uputili na pravi put. Nažalosto, živimo u okruženju gdje je lako krenuti lošim putem međutim slušajući savjete svojih roditelja i čvrstog karaktera mogu reći da sam postigao velike rezultate. Imam velike ambicije i ogromnu želju za daljnjim uspjesima ne samo po pitanju mene,već i da svoje usjehe i znanje dijelim sa mlađim generacijama.
Koliko ti je studij pomogao da upotrijebiš stečeno znanje u praksi?
Što se tiče studija, ja sam već od Osnovne škole znao da ću studirati Kineziologiju. Tata mi je također bio učitelj, kao i sestra,a narodna kaže: „s koljeno na koljeno“. Iskreno se nadam da ću se poslije završetka Magisterija zaposliti u školi. Na fakultetu sam, mogu reći stekao jako puno znanja, kako teorijskog tako i praktičnog i ovim putem se zahvaljujem svim profesorima, asistentima na prenesenom znanju i savjetima koje prenosim na svoje mlađe naraštaje. Nadam se da ću biti primljen na Magisterij tako da bih se mogao još više usavršavati sto me samo potiče da napredujem jos više.
Mnogi tvrde da nema ljepšeg rada od rada sa djecom, da li je tako i kod tebe?
Ja vam mogu reći da je ovo najljepši posao na svijetu, za mene to nije rad vec ljubav prema sportu koju upotpunjuju aktivnosti sa djecom. Koliko god da mi je teško taj dan, kada sam sa djecom sve drugo zaboravim, osjećam se drugačije. Osmijeh ne skidam s lica, imam strpljenje prema djeci, pružam im maksimalnu pažnju, a i oni to sami vide, kao i njihovi roditelji koji me često i nesebično zatrpaju riječima hvale. Sa djecom treba znati i raditi, imati taj pedagoški pristup prema djeci, nije to baš lako kako se kaže, jer ipak smo mi odgovorni ako se djetetu nešto desi. Jednom prilikom tokom predavanja nam je profesor Naim Ćeles rekao:“svaki čas bez ozljede je uspješan cas“, upamtio sam dobro njegove riječi i one su uvijek tu kada radim sa djecom.
Možeš li nam ispričati neku zanimljivost s vaših treninga?
Svaki naš trening je na svoj način zanimljiv, a ovim putem ću spomenuti svoje mališane koji su me obradovali prošle godine 9. augusta kada mi je bio rođendan, neki od njih su mi poklonili crteže sa čestitkom i na taj način mi uljepšali dan. To sve govori koliko jedni druge volimo i cijenimo.
Koliko je sport bitan za život iz tvoje perspektive?
Ja sam mnogo puta kada god sam imao priliku apelirao na roditelje da upisuju svoju djecu u bilo koji sport, tako i ovim putem. Nije bitno o kojem je sportu riječ, bitno je da je dijete aktivno,a i sami roditelji trebaju da, ako već nemaju vremena od posla, izdvoje u sedmici 2 do 3 puta da se i sami rekreiraju, bilo to šetanje ili nešto drugo, bitno je da su u pokretu, jer znamo da živimo sjedeći život.
Govoriti o bavljenju sportom,a ne spomenuti zdravlje bilo bi suludo, tako da na prvom mjestu stavljam zdravlje, jer evo konkretno plivanje je sport gdje razvijamo cjelokupnu muskulaturu tijela, kardiovaskularni i respirarotni sistem,a onda onaj drugi društveni, gdje se djeca druže, stiču nova iskustva i nove prijatelje. Ne moraju roditelji brinuti da li mu je dijete na cesti, kafiću, kladionici i svim nedaćama koji im ovaj život pruža.
Imate li kakvu poruku za mlade ?
Da donesu ODLUKU u životu, jer donijeti odluku je jako bitno. Treba puno odricanja, a najviše vjere u sebe. Prije spavanja kada razmišljaju o toj odluci, i sve ideje što su „prošle“ kroz glavu, da se ne završi samo na tome već ujutro kada ustanu da odmah počnu raditi na tome i sve ono što su zamislili da pokušavaju sprovesti u djelo. Nikad ne trebaju odustajati, a pogotovo ne na prvoj prepreci, a prepreka će biti cijeli život
