Veća grupa iranskih državljana je i ove godine stigla na Marš mira kako bi odali počast Bošnjacima, koji su ubijeni u genocidu u Srebrenici u julu 1995. godine. Ovaj put je među njima i Elham bin Abbas, mlada spisateljica, autorica knjige o stradanju bosanskih žena.
Elham bin Abbas je iranska spisateljica poznata po svojim djelima koja se bave teškim temama. Autorica je dvije knjige, od kojih je jedna, “Silovanje u džentlmenskom stilu”, posvećena ženama žrtvama silovanja u Bosni i Hercegovini. Knjiga je doživjela četiri izdanja i tiraž od nekoliko desetina hiljada.
Koliko su Iranci zapravo upućeni u ono što se dešavalo u Srebrenici i ostatku Bosne i Hercegovine?
Ne mogu reći da su svi Iranci upućeni u događaje u BiH tokom rata, prošlo je dugo vremena, neki su premladi, ali priča o Srebrenici nije zaboravljena u Iranu. Kroz knjige i grupe koje svake godine dolaze na marš mira, ta se poruka prenosi dalje i priča o onome što se dogodilo. S obzirom na to da smo mi sami doživjeli rat, ti pojmovi nisu nepoznati našem narodu.
Da li je ovo prvi put da dolazite na Marš mira i šta mislite o tome?
Da, meni je prvi put i drago mi je što dolazim s ovom grupom. Planiram se što više upoznati s onim što se desilo u Srebrenici kroz razgovor s ljudima. U grupi imamo i aktiviste, medijske radnike, kulturne radnike, influensere i ljude koji se bave međunarodnim pitanjima. Oni prate dešavanja na međunarodnom nivou. Mi na muslimane u BiH gledamo kao na našu braću i sestre. Ljude iz ove grupe zanima šta se dešava bilo kojem potlačenom narodu, ali ipak su ljudi u BiH na prvom mjestu. Da nema udaljenosti između Irana i BiH i birokratije, zasigurno bi dolazile hiljade ljudi iz Irana u Srebrenicu.
Vjerovatno se ne sjećate, mladi ste, šta se tada dešavalo u BiH, ali da li ste učili o tome, da li su vam stariji pričali?
Za vrijeme rata bila sam dijete, ali nedavno sam imala jednu situaciju gdje je jedna prijateljica pričala o Srbiji. Svi su reagovali na čudan način, ne znamo zbog čega, ali imamo neki čudan osjećaj. To je vjerovatno zbog slike koje imamo iz vijesti iz Bosne i Hercegovine. Mnogi koji su počeli čitati moju knjigu nisu uspjeli da je završe jer je tako potresna.
Da li se u školama u Iranu govori o ratu u BiH? Znamo da je usvajanjem rezolucije o Srebrenici, koju je podržao Iran, to sada veoma bitno pitanje.
Uči se o tome šta se dešavalo u Bosni i Hercegovini. Zna se da se desio rat, da su bosanski muslimani bili pod agresijom. Djeca u Iranu uče da se podrži svako nad kime se vrši represija i nasilje. Nekada je to bila Bosna, sada Gaza. Izgleda da je svijet zaboravio šta se desilo u Srebrenici, pa se to sada ponovo dešava u Gazi. Jako je bitno da ne zaboravimo šta se desilo u Bosni i sada Gazi.
Kada je riječ o vašoj knjizi, mnogima je zanimljivo da se na perzijskom piše o ratu u BiH. Možete li nam reći nešto o samoj knjizi?
Uvijek kada čitamo književnost o ratu, vidimo da je muški dio zastupljeniji, da se više o njemu priča. I kod nas se piše o tom “muškom” dijelu rata. Kada sam istraživala i pisala, pročitala sam da su mnoge žene molile da budu ubijene, da ne završe silovane. Znate, kada se pojavio ISIL, napravila se slika da su svi muslimani protiv žena, i mnogi su to pripisivali Islamu, a svijet zaboravlja da su sami muslimani bili žrtve nečega sličnog u Bosni. Imala sam potrebu da naglasim da zločin nema vjeru; zločinac nije ni musliman, ni katolik, ni pravoslavac. Silovanja u BiH su se dešavala sistematski, kao ratna taktika. Shvatila sam da moram stajati na strani istine i da je moja obaveza pričati o tome. To su bile nevine žene koje nisu ni smjele da pričaju o tome. One koje su pričale dokazale su da su jako hrabre, i naša je dužnost da to širimo.
Da li biste voljeli da se vaša knjiga prevede na bosanski jezik i da ljudi ovdje to pročitaju?
Ako postoji zainteresovanost bh. javnosti, naravno da bih voljela da bude prevedena. Ne znam kakva bi bila reakcija javnosti da neko ko nije iz BiH piše o zločinima, ali bi mi bilo drago ako bi neko htio da je objavi. Nama se čini da mnogi ljudi u BiH ne žele da pišu o ratu, a kod nas se kaže da ako ne čitaš historiju, ona ti se ponovi. Naša je dužnost pričati o tome i voljela bih da se u Bosni više priča o tome, i u porodici i u školama. Bilo bi mi drago da ovo o čemu sam pisala dođe i do jedne žene koja je spomenuta u knjizi. Neka zna ta žena da je nekome negdje u svijetu bilo bitno šta se desilo ljudima u Bosni i Hercegovini.
Izvor: Klix.ba
