Ivana Joksić, sada 32-godišnjakinja, nastavila je živjeti ispunjen život nakon što joj je prije šest godina presađena jetra donirana od 15-godišnje djevojčice koja je preminula. Ivana je u redovnom kontaktu s obitelji preminule donorke, koja se u najtežem trenutku odlučila za plemenit čin donacije, čime su spasili nekoliko života, uključujući i njen.
“Moja jetra bila je zahvaćena cirozom, i jedini način da preživim bio je hitan prijenos novog organa. Nažalost, jedna djevojčica po imenu Sofija izgubila je bitku s bolešću, ali njena je obitelj odlučila donirati organe i spasiti druge. Zahvaljujući njima, ja danas živim i ostvarila sam najveću želju – postala sam majka,” prisjeća se Ivana.
Prve simptome bolesti osjetila je s 23 godine. Kako kaže, bili su blagi i bezazleni, poput umora i promjena na koži, ali ubrzo je doznala ozbiljnu dijagnozu – cirozu jetre u završnom stadiju. “Kada se klupko odmotalo, imala sam samo 26 godina i postala sam kandidat za transplantaciju. Moj život tada nije bio jednostavan – nisam mogla raditi niti putovati, stalno sam bila na lijekovima i čekala da se pojavi odgovarajući organ.”
Nakon 20 dana došao je taj trenutak, a transplantacija joj je donijela novi početak. “Odmah nakon operacije osjećala sam se bolje. Ubrzo su mi se vratile sve funkcije, i moj život se potpuno normalizirao. Zahvaljujući ovoj operaciji, mogla sam ispuniti san i postati majka prekrasne djevojčice,” istaknula je Ivana, dodajući da je u znak zahvalnosti kćerki dala ime Sofija, po svojoj donorki.
Ivana naglašava da je u kontaktu s obitelji svoje donorke, koja je upoznala njenu kćer. “To su divni i humani ljudi. Oni su spasili moj život u najtežem trenutku svog. Kada sam im predstavila svoju kćer, znali su koliko im dugujem.”
Nažalost, Ivanin otac nije dočekao novu priliku za život. Trebao je transplantaciju bubrega i srca, ali je preminuo prije tri mjeseca. “Srbija je među zemljama s najnižim brojem doniranih organa, i to me boli. Potičem sve da razmotre donorstvo, jer to može spasiti živote drugih,” apelirala je Ivana, govoreći iz osobnog iskustva o važnosti ove humane geste.
