Nije lako započeti bilo šta novo, a posebno nije lako iz temelja okrenuti život ”naglavačke”.
Sve je to znao Anel Viteškić, ali nije se libio pokušati. Više nije bilo smisla, brojati dane, redati odbijenice s konkursa, čekati i nadati se da će biti bolje znajući da bolje biti neće – sve dok se ne zaduži pasoš i otisne u bijeli svijet.
Nekima ne uspije i brzo se vrate. Njemu je uspjelo i nije se vratilo.
Rođen je u Travniku, a veći dio života bio je vezan za Bihać koji je zamijenio austrijskom neizvjesnošću. Bilo je teško, sve je bilo novo, ali uspio je i danas je sretan zbog opravdanosti odluke koju je donio. Anel je u razgovoru za BHDijaspora.net odlučio ispričati svoju priču. Lijepu i inspirativnu.
Težak početak
”Iz BiH sam otišao u septembru 2015. Naime, završio sam fakultet i nakon pokušaja da se dobije posao, apliciranja na razne konkurse, od škola, do vojske, nisam uspio pronaći zaposlenje i onda sam se odlučio na odlazak. Čak sam razmišljao o pokretanju sopstvenog posla, ali kad sam video neke od svojih prijatelja koji su to pokrenuli, shvatio sam da je to preživljavanje, a ne život. Djevojka mi je već bila u inostranstvu, a ja sam samo otišao za njom”, govori Anel Viteškić na početku razgovora za BHDijaspora.net.
Prisjetio se i kako je izgledao njegov život u BiH tih godina. Nije mu bilo loše, priznaje, ali kao mlad čovjek, želio je više, želio je bolje opcije i mogućnosti makar to značilo i odlazak iz rodnog kraja.
”Moj život u BiH je bio solidan, nisam se mogao požaliti, ali kad čovjek shvati da od tog “solidnog” nema ništa, odluči se na odlazak. Shvatio sam da od “solidnog” ne mogu da sebi priuštim život kakav ja želim i kakav bi svi mi trebali da živimo. Želio sam da posjetim mnoge države, jer sam preko volonterizma u Crvenom Križu BiH uspio neke zemlje da obiđem i naravno, svidjelo mi se. A onda se ujedno pojavila želja da probam da živim u nekoj od evropskih zemalja. I evo sad sam tu. A najviše mi nedostaju moji najmiliji, roditelji, prijatelji, porodica. To je nešto nezamjenjivo u životu i najviše to fali. Bez ostalog se može, nekako”, dodaje on.
Početak je bio težak. Panika, nedostatak informacija, novi svijet.
”Početak u tuđini. Da budem iskren, bio sam u panici. Nisam znao odakle početi, šta trebam, gdje, kako da pitam. Strah i panika. Što se tiče jezika, nisam znao ništa, ali s vremenom i pohađanjem kurseva, sam uspio da doguram do željenog nivoa. Naravno, nije to još kako treba da bude, ali bitno je da se znam sporazumjeti. Što više jezika učiš, to se mnoga vrata otvaraju. Tako da, ako se neko oduči na odlazak, jezik je neminovan. Posao sam na početku dugo tražio jer nisam znao jezik dovoljno dobro, ali kasnije je to išlo puno lakše”, naglašava naš sagovornik koji danas živi i radi u Salzburgu.
Da li bi se sada vratio u BiH i po kojim uvjetima?
”Vratio? Naravno da bih, pod uslovima da je sve kao i ovdje u Austriji. Šalim se, naravno. Vratio bih se, da znam da mogu sebi osigurati normalan život. Da imam normalan posao, sa normalnim primanjima i da sa tim mogu izdržavati sebe i svoju porodicu. Da mogu otići na more, a da ne mislim odakle ću pozajmiti pare za taj odlazak na more. Mnogi će reći da sve ovo što kažem je luksuz, ali to u normalnim uslovima življenja, nije luksuz, nego sasvim normalna stvar i normalno razmišljanje. Često kažem: „Nema ljepše zemlje od Bosne i Hercegovine i većeg rahatluka, ali samo da je para!“, kroz osmijeh priča Anel za BHDijaspora.net.
”Žao mi je”
Život u Austriji teško je porediti sa bh. svakodnevnicom. Sve je brže i organizovanije. Anel se navikao.
”Život u inostranstvu je puno brži. To je sigurno. Ljudi su konstantno u žurbi, dok kod nas postoji onaj segment kad čovjek drugom čovjeku kaže: „Ma neka, sjedni, biće sve u svoje vrijeme!“. To je najveća razlika. U inostranstvu ti ganjaš vrijeme, u Bosni ga čekaš. Život se razlikuje također da je sve što je drago, daleko. Nažalost. Nekad kad odem u Bosnu, osjećam da je naša domovina u nekoj vrsti izolacije. Ne gradi se ništa osim, nekih sitnih objekata. Niko od političara se ne trudi da pokuša barem malo da tom narodu obezbjedi normalan život, dostojan čovjeka. Žao mi je što sam morao da odem, ali nisam imao izbora. Doduše imao sam, ići ili ostati, ja sam odabrao ovaj prvi, bolji, da idem”, potcrtava na kraju našeg razgovora ovaj Krajišnik.
Njegova je priča toliko slična hiljadama drugih koji u ovo doba u potrazi za boljim životom i bilo kakvom egzistencijom, odlaze iz rodnih gradova i rijetko se vraćaju.
Dok se političari u BiH svađaju šta je prije nastalo – kokoš ili jaje, ljudi nam dolaze.
Tužne kolone hiljada mladih. Onih koje je ova zemlja otjerala. Onih koji će svoje znanje i znoj ugraditi u temelje nekog boljeg društva koje zna cijeniti i nagraditi. Za ostale će uskoro biti kasno.
