Skulpture su djela svjetskih kipara, koji na Ostrožac dolaze od 1969. godine, kada je i zvanično osnovana “Kolonija skulptora Ostrožac”. Danas, skoro 50 godina nakon osnivanja, Ostrožac je jedinstvena galerija na otvorenom.
Skulpture su poredane od samog ulaza u kompleks. Neke su još bijele, a neke na sebi imaju sivu patinu. Bijele su nastale nedavno, dok su one s patinom nastale prije nekoliko decenija. I sve su rađene od kamena bihacita, koji je po tome i jedinstven.
“Bihacit se pokazao kao izuzetan materijal. Kada se izvadi iz kamenoloma, taj kamen je vrlo mekan i podesan za oblikovanje, što se može učiniti čak sjekirom ili dlijetom. No, nakon nekoliko godina stajanja na otvorenom, dolazi do stvaranja pokorice, koja je tvrda, i on sam postaje tvrd kao mramor. Sličnog kamena ima na drugim prostorima, ali ovaj, bihacit, autentičan je i ima ga samo na ovom prostoru kod Bihaća”, objašnjava Ismet Kasumović, upravnik Kolonije od 1974. godine.
Plač za Hirošimom
Ubrzo po osnivanju, Kolonija je postala međunarodna. Tako je 1973. godine od bihacita izrađena skulptura “Glava”, koja se danas nalazi u malom parku kod “Sedre”. Veliku, za njega “internacionalnu”, glavu izradio je Norvežanin Ola Enstad, a za tu skulpturu vezana je i priča da je nazvana “Rudo”, jer je takva glava Cazinjane podsjećala na njihovog sugrađanina.
Još jedna godina ostaje upamćena, a to je 1979. Kada je u Cazinu stvarao Inoue Yukichi, koji je bio dobitnik prestižne nagrade Grand Prix Paris. On i njegova supruga Hideko Myata ostavili su dvije skulpture koje i danas svjedoče o zlatnom dobu Kolonije. Upravo je boravak ovog japanskog bračnog para ostao urezan u sjećanje Kasumoviću.
U starom gradu 60 skulptura
Veliki park s oko 60 skulptura se nalazi unutar Staroga grada Ostrožac, a mali park s oko 30 skulptura se nalazi ispred hotelskog kompleksa ‘Sedra’ na obali Une.
Značajan broj skulptura se nalazi ispred važnijih ustanova u Cazinu, dok su neke svoj dom našle u Bihaću, Zenici, Velenju te Beogradu.
“Kada su oni završili svoje radove i kada su trebali krenuti nazad, mi smo organizirali divan ispraćaj. Odmah se tu uključio i tamburaški orkestar ‘Hasan Mujezinović’. Kada je zabava bila na vrhuncu, Inoue Yukichi je ustao i zamolio tamburaše za tišinu. Uz pomoć rječnika, nekako je sastavio rečenicu kojom je od tamburaša tražio da ga prate dok on pjeva. Mi smo u toj pjesmi razumijeli riječ ‘Hirošima’. Tad je Inoue počeo plakati, a s njim i njegova supruga. Plakali su dugo naslonjeni na mene. Kasnije su objasnili da je Inoue rođen 23 kilometra od Hirošime i da ga je pjesma podsjetila na tu tragediju.”
Kiparica nježnih ruku
Nekoliko skulptura se nalazi u Cazinu, a običaj je bio da se smjeste pred velika preduzeća. Veliki proizvodni pogoni danas ne rade, a skulpture ispred njih svjedoče o nekom vremenu kada se umjetničkim djelima pronalazilo mjesto u svakodnevnom životu Cazinjana.
Tako se ispred velikog kompleksa nekadašnjeg preduzeća Rad u Cazinu nalaze “Staze slobode”, koje je isklesala francuska kiparica Gaby Beju 1982. godine. Kasumović se živo sjeća anegdote vezane za stvaranje ovog djela.
Bihacit koristili po cijelom svijetu
Svojstva kamena bihacita bila su poznata i Austro-Ugarskoj vlasti, koja ga je, kako je Aleksandar Ravlić napisao, počela eksploatirati.
Kamene ploče su se izvozile u Beč i Budimpeštu, pa se on nalazi u zidovima Bečke opere, kao i Katedrale svetog Stefana, a u Budimpešti je zgrada Parlamenta obložena ovim kamenom.
U bivšoj Jugoslaviji Željeznička stanica u Sarajevu je njime obložena, ali i korzo u Rijeci, Katedrala u Osijeku te Dom štampe u Beogradu.
“Kada smo otišli u kamenolom po kamen, Gaby je ugledala jedan golemi kameni blok, koji je bio uistinu lijep i privlačan, ali dimenzija najmanje dvostruko većih od onih koje je ona postavila u svom zahtjevu. Ali, uporno je tražila taj blok. Pokušao sam je uvjeriti da je to za njene nježne ruke prevelik blok i da će imati grdnih muka u klesanju, ali nije pomoglo. Ona je ostala pri svom zahtjevu i dobila je traženi blok, ali je odbila da joj u kamenolomu radnici izrežu višak kamena. Na kraju, imala je puno problema, pa su joj u pomoć priskočili Dragan Dimitrijević i Živorad Radenković. No, da na Koloniju nije slučajno navratio Banjalučanin Slobodan Dragaš, tada student, veliko je pitanje kako bi kiparica nježnih ruku privela kraju svoj rad.”
Kolonija je obezbjeđivala radnike koji su vršili grubo klesanje i pripremanje kamena umjetnicima. Svaki umjetnik je imao na raspolaganju tog radnika pet dana. Međutim, kako je Cazin bio konzervativna sredina, u kojoj se takva međunarodna kolonija dočekala s podijeljenim mišljenjima, bilo je i problema u pronalasku radnika koji će sjekirom klesati kamen. Kasumović prepričava jedan takav događaj:
“Hasan Topić i njegovi sinovi su vrijedno radili na gruboj obradi, ali nisu mogli sve stići. Jednom prilikom je posao klesanja kamena sjekirom bio ponuđen sinu Brke Šepića. Njegova reakcija je bila: ‘Ti meni nudiš da ja idem tesati kamen. Ne bi to meni bilo teško. Bilo bi mi daleko teže što bi mi rekli da sam poludio kada sjekirom tešem kamen. Zbog toga to ne dolazi u obzir.’ Kako je bio kovač, on se združio a kiparima i oštrio im alat. Ubrzo je i sam uzeo sjekiru u ruke i klesao kamen.”
Islamski reljefi u kamenu
Da je umjetnost ono što spaja naizgled nespojivo pokazuje skulptura Darka Golje.
“On je bio svjestan da je došao u prostor gdje je 99 posto muslimana, pa me zamolio da ga uputim kako da pronađe reljefe, fotografije ili slike iz islamske umjetnosti. Uputio sam ga u Bihać, ali tamo nije ništa našao. Otišao je u svoje mjesto, Maribor, ali ni tamo ništa nije našao. Isto je bilo u Ljubljani. Tek je u Beču našao najljepše reljefe islamske umjetnosti. Tamo je izdvojio najljepše od najljepših i ugradio na svaki kameni blok po četiri reljefa. Ukupno ima devet kamenih blokova sa po četiri reljefa. To je jako značajno zbog toga što se govori da su islam i ova umjetnost nespojivi”, priča Kasumović.
Prvih godina postojanja Kolonije nastala su značajna djela za koja su umjetnici našli inspiraciju u ženi i materinstvu. Jedna od najpoznatijih je bila skulptura “Žena”, autora Ahmeda Bešića, koja je od nastanka bila smještena u cazinski park. Generacije cazinske djeca su odrastale uz skulpturu žene oblog stomaka i velike suknje. Uklanjanjem parka i ova skulptura je promijenila lokaciju i sada se nalazi u parku u Ostrošcu.
Kada su u pitanju figure ženskog tijela i majčinstva, one dominiraju i u parku Ostrožac, i u malom parku kod “Sedre” na Uni. Nekoliko skulptura koje veličaju majčinstvo nalaze se u centru Cazina, ispred osnovne škole i Doma zdravlja.
Obnova Kolonije i njena perspektiva
U proteklom ratu oštećeno je nekoliko skulptura. Glava skulpture “Omladinka s knjigom” je uništena tokom granatiranja, pa je obezglavljeno djelo Frana Kršinića danas neizostavno na fotografijama posjetitelja, koji svojom glavom nadomještaju uništenu kamenu glavu i tako joj udahnjuju život.
Jedna skulptura je čak u potpunosti uništena, a Kasumović kaže da je ona sama svojom formom naslućivala tužan kraj.
“Skulptura Pavla Radovanovića ‘Prijatelji’ prikazuje čovjeka koji se nalazi iznad konja koji umire. On je tužan jer mu konj umire i njihovi pogledi, njihovi dodiri, to je sve jako tužno. Ona je u potpunosti uništena. Sačuvali smo određene dijelove i pokušat ćemo je vratiti u život.“
Sam rat je donio prekid u radu Kolonije, a i poratno vrijeme nije bilo dobro za ponovno pokretanje ove manifestacije. Prvi internacionalac Kolonije Ola Enstad organizirao je akciju u Norveškoj i tako prikupio vrijednu donaciju za reparaciju djela koja su oštećena granatiranjem u ratu. Međutim, tek 2002. godine, 11 godina nakon posljednje održane Kolonije, skulptori Darko Stanić i Jiri Kočica su napravili poslijeratne skulpture.
Od 2002. godine Kolonija radi bez prekida. Kasumović kaže da će i ove godine doći akademski kipari, ali i studenti završne godine Akademije likovnih umjetnosti iz Sarajeva, koji će se na taj način upoznati s kamenom bihacitom i načinom na koji su ga svjetski kipari tretirali. U pripremama za novu Koloniju i u iščekivanju novih djela koja će obogatiti park, Kasumović kaže da mu je velika želja da park skulptura postane prvi muzej u Cazinu.
