Pisma su bila vid komunikacije među velikašima Osmanskog carstva i susjednih država, Mletačke i Dubrovačke republike.
„U svemu visoko poštovanom i svake plemenite časti dostojnom vlastelinu Žan Mariji Bnetkoviću, kumu našemu, od mene Omer kapetana Motuzovića. Potom razumismo, ča nam pišete za radi one Jejupke da je odnijela pokojne tvoje sestre robu: dva zubuna od svile i jednu suknju. Istinom je došla i na sebi donila zubun, suknju i zelen zubunac od svile ča ste joj poklonili i kad je bila k vam došla. Ča nosi Jejupka ovoliko vrime, na sebi što nosi, skinuvši na koga ćeš ih obući? Ča je Jejupka nosila, ono je već sramota vladikam nositi one robe…S Jejupke neću skinuti haljine, začem mi je sramota. I Bog te veseli.“
Ovo je dio krajišničkog pisma koje je Omer kapetan Motuzović poslao vlastelinu Žan Mariji u Omišu početkom 17. stoljeća, a tiče se odbjegle Romkinje (Jeđupka) koja je u bijegu odnijela i odjeću pokojne vlastelinove sestre. Pismo na kraju završava time da ne žele odjeću nazad jer više nema vrijednost i njima je ispod časti da je poslije nje nose.
Krajišnička pisma su nastala u periodu od 15. do 18. stoljeća kao vid komunikacije između vlastele na području današnje Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Crne Gore. Pisali su ih velikaši krajina Osmanskog carstva svojim susjedima, velikašima u Habsburškoj monarhiji, Mletačkoj i Dubrovačkoj republici. Veliki broj pisama se odnosi na područje Hercegovine i Bosanske Krajine u BiH, te Dalmacije i Dubrovnika u Hrvatskoj.
Pisma su pisana bosanskom ćirilicom – bosančicom, a njihova tematika je raznolika. Među sačuvanim pismima mogu se naći poslovna pisma koja se tiču trgovine, ona vezana za sigurnost i suradnju na tom polju, pisma kojima se dogovara način iskorištavanja zemlje, uzgoj stoke i posjedovanje kmetova, kao i neka koja su prilično lične prirode, moglo bi se reći, ona koja samo održavaju dobrosusjedske odnose.
Svako pismo je počinjalo iznimno uljudnim obraćanjem sa iskazanim poštovanjem, a takav je bio i kraj, čak i kod pisama koja su sadržavala ucjene i prijetnje. Jezik kojim su pisali bio je jezik kojim su govorili, a preovladavala je ikavica koja je još donekle očuvana u Cazinskoj krajini.
Od dukata do jamstva za kmeta
„Donese mi sluga moj knez vlah Radosalić tri sokolića i vaš građanin Jarko pedeset dukata. Htjedoh ih opet poslati plemenstvu, ali ne mogoh da vi volju ne raskinu. Od vas ove dukate ne iskam“, navodi u svom pismu dubrovačkom knezu Skender-beg.
On zahvaljuje na poklonima i dalje piše kako bi on radije da mu pošalju čohu ili svilu koju će on platiti jer ima novac.
Trgovina je bila najčešća tema krajišničkih pisama. Tako je Ćiro Truhelka našao pismo koje je hercegovački paša Musta-paša pisao na dubrovačko područje, a tiče se trgovinskog ugovora i dogovora o prevozu robe, pirinča i pšenice gdje je ‘star’ mjera od 66 kilograma.
„A sada vi pišem da nam dobavite tri hiljade stara šenise u Svtat i tamo šaljemo čojeka Laza da vidi. Tefter im dajete koliko je prinča, koliko tovara šenise davate da šajemo konje i dinare i pošto će biti da nam pišete. I plati nam đe kahve i to nam učinite poslati.“
U duhu dobre saradnje područja pod osmanskom i habsburškom vladavinom, posmatra se i pismo koje je krajem 17. stoljeća napisao Ramadan-aga, inače zapovjednik u gradu Bila Stina kod Cazina. Sisački kapetan Jurinić je dobio pismo od Ramadan-age:
„U ime Boga. Od mene Ramadan age plemenitomu i uzvišenomu i svake fale i časti dostojnomu Mikuli Juriniću, kapitanu sisačkomu lipi poklon i vele drago pozdravljenje. A potom tog razumih, da potribujete moju viru za vašega sužna Šabana Zemanića. I ja eto dajem moju čistu viru Muhamedovu zan ja za njegovo dugovanje od novca do konca da ga slobodno pustite da prohodi i dugovanje prenosi tako i tim putem.“
Pismo koje na svom početku ima turski pečat imalo je za cilj da da jamstvo za kmeta Šabana Zemanića, a to je i Ramadan-aga učinio. U odgovoru koji je uslijedio od kapetana Jerinića, ističe se da su primili jamstvo i omogućili kretanje kmeta Zemanića. Pismo završava sa željom da su zdravo na „poštenoj Krajini“. Inače, posebna odlika svih krajišničkih pisama je ta su se jedni drugima obraćali sa poštovanjem i krajnje ljubazno.
Kako tematika krajišničkih pisama nije samo ekonomske prirode, među njima se mogu naći pisma koja su po svojoj tematici neobična i zanimljiva. Tako 1617. godine Alaga Seferagić i svi vitezovi od Krajine traže od providura u Omišu da ne pušta djevojku koju su neki nevjernici odveli u omiški kraj:
„Plemenitom providuru omiškome od mene Alage Seferagića i od Osman kapitana Mecanovića, i od Zaper age Vlahovića, i od Omer čauša Motuzovića i od sve Krajine i krajinskih vitezova vele drago pozdravljenje providuru i svim omiškoj vlastelom. A sada čusmo: jedni nevirnici i naši i vaši su jednu divojku doveli u vaš grad, a budući da je naša krv i naša sestra, a sad molimo vašu milost, kako vlastele i naše suside, da te naše sestre ne pušćate mimo vaš grad, zašćo i vi dobro znate.“
U pismu nastavljaju sa objašnjavanjem posljedica koje će nastupiti ako puste da djevojka ode sa tim „nevjernicima“ i uzdaju se dobrosusjedske odnose, kao i to da neće biti mržnje među njima.
Ljuti aga iz Ostrošca i plemeniti Gazi Husrev-beg
Grad Ostrožac pored Cazina je bio izuzetno važno područje na krajnjoj granici Osmanskog carstva, pa su njegovi vladari vršili stalnu prepisku sa hrvatskim velikašima. Najznačajniji vladar Ostrošca sa kraja 17. stoljeća bio je Osman- aga Beširević kojeg je i Radoslav Lopašić opisao kao pravu sliku i priliku Krajišnika koji je zbog svog stava uživao poštovanje i Turaka, ali i kršćana. Ono po čemu se naglašava njegova veličina je po tome da je držao do date riječi, pa ga je zbog toga i najviše ljutilo kada hrvatski susjedi ne bi održali „viru“. Zbog toga su u njegovim pismima pronađeni i prijekori takvog ponašanja. Godine 1700. sa Ostrošca je poslano pismo Karlu Gusiću, kapetanu Ogulinskom u kojem Osman-aga prijeti Gusiću zbog nevraćanja kmeta Marka:
„Ako mi sada ne pošlješ sužnja Marka, veće ti posli ove knjige pisati neću, veće hoću učiniti što ja znao budem. Ali hoću još sada počekati, jere se nadam, da nećeš svoju viru ostaviti.“
Prema Muhamedu Neziroviću, jedno pismo je posebno važno, a isto je napisao Gazi Husrev-beg 1535. godine. Svi oni koji su se kasnije susretali sa ovim pismom isticali su plemenitost Gazi Husrev-bega, kao i toleranciju koju je Sarajevo pokazalo. U pismu se ističe problem zatočenog trgovca Dmitra Kupinića za čije oslobađanje moli austrijskog kralja Ferdinanda I. Dirljiv je završetak pisma u kojem piše: „I mi se nadamo od vaše milosti za siromaha Dmitra, da bi vaše gospostvo sirote stare mu majke suze zaustavili.“
Pisma kao diplomatija
Krajišnička pisma su imala svoju formu i pisare koji su ih svojim stilom pisanja činili prepoznatljivim, pa se tako stilskom analizom može prepoznati u kojoj ‘kancelariji’ su nastala. Upravo su stil i sistematičnost u pisanju ono što krajišnička pisma stavlja na važno mjesto u proučavanju dešavanja u tom periodu.
Ova pisma kao vid komunikacije između susjeda koji su se našli u različitim carstvima su izuzetno značajna za sva područja na kojima su nastajala, a naročito za područje današnje Bosne i Hercegovine i Hrvatske. Njima su se održavali diplomatski, trgovački, politički, ali i privatni odnosi između kršćana i muslimana. Najviše sačuvanih pisama se nalazi u arhivima u Hrvatskoj, Sloveniji i Srbiji, a manji dio u Bosni i Hercegovini.
