Tišti ih činjenica da dani njihovog proboja do slobodne teritorije i pogibije nisu uvršteni u kalendar obilježavanja značajnih datuma.
Ćukovljanin Ahmet Dervišević jedan je od preživjelih na Loskunskom mostu. Iako je rođen u oktobru,15. juni mu je kaže drugi rođendan. Priča kako se njih 15-tak iz Ljutočke doline tokom proboja do slobodnog Bihaća slučajno našla s razbijenom grupom Bišćana i Sanjana, koja im je ranije krenula u pomoć. Nakon izviđanja pokušali su s jedne strane mosta preći na drugu, ali su na samoj polovini zasuti rafalnom paljbom.
Ranjen u nogu i ruku, Ahmet se uspio spasiti, dok je 17 njegovih suboraca ostalo mrtvo na mostu. Jedan od ubijenih je i Meho Vojniković, tadašnji komandant TO Bihaća,te njegova dva brata Nazif i Sulejman. Pokopani su u Dulibi 2004. godine.Mehina supruga Emira ogorčena je činjenicom da su preživjeli i porodice poginulih jedini koji dolaze na mjesto sa kojeg je kaže krenuo otpor Ljutočana prema agresoru.
Na mostu je ubijen i Irfan Osmankić, ali je on jedini čije tijelo do danas nije pronađeno. U nadi da saznaju istinu o nestalim, njegova djeca Alen i Tea oformili su grupu pod nazivom „Djeca Bihaća 92-95“.
Sve njih najviše boli činjenica da ovaj događaj nije uvršten u manifestaciju obilježavanja stradanja Ljutočke doline. Nadoknaditi njihov gubitak ne može niko, ali se bol koju nose može ublažiti ispravljanjem nepravde, kako bi se i oni kažu osjećali poštovanim od strane vlastite države.
/rtvusk
