Rasim Pandžić cijeli život sakuplja i prodaje kestene. Kao što postoje majstori svakog zanata, tako je i Rasim majstor za kestene.
“U mojoj šumi, a imam je dosta, znam koji je kesten krupniji, a koji sitniji. Znam i koji je slađi, a koji manje sladak”, kaže Rasim, naizgled samouvjereno, a onda i ponizno pojašnjava: “Kako neću znati kad mi je kestenova šuma trideset metara udaljena od kuće i cijeli sam život okružen kestenima”.
U kestenima od jutra do mraka
I zbilja. Pored Rasimove kuće nalazi se gusta kestenova šuma čiji plodovi su prekrili brdovitu krajišku zemlju. Prvi junak naše priče u šumi je ovih dana skoro od jutra do mraka, jer baš u prevrtljivim jesenjim danima dospijeva kesten.
Rasim se prisjeća kako je i u najmlađim danima sakupljao kestene s ostalim članovima porodice.
“Bilo nas je dosta, veselili smo se kad dođe kesten. Ponesemo sebi nešto za jelo, pa u kestene. I tako cijeli dan. To je lagan i drag posao. Nije mrzak za onog ko hoće raditi”, govori.
Ukoliko kesten dospije može se i lijepo zaraditi, priča naš sagovornik, dodajući da se tada radi “punom parom”.
“Sve zavisi od prirode, kiše ili suše. Ako vidimo da je jedra šešarica, znači bit će bolji. Također, ako je vrijeme promjenjivo, kiša i sunce, jedriji je i bolji. Prošlih godina kesten je bio dobar. Ovu godinu je podbacio. Ima dosta sitnoga”, kaže Rasim.
Čitave porodice idu u kestene, dobro druženje
U Pećigradu se jeseni i kestenima svi raduju. Od najmlađih do najstarijih. Razlog je što kesteni nisu samo prilika za zaradu, već i povod za druženja u prirodi, porodična ili prijateljska. Bijeg u čisto i neiskvareno, od svakodnevnog, dominantnog i ubijajućeg.
Zna to i Rasim, iako bi mnogi pomislili da ne zna. Zna sasvim sigurno, jer mu je u očima vidljiva ona ljudska toplota i neiskvarenost, kakvu svako od nas zna prepoznati u nekom drugom.
Naš dobričina otkriva i malu tajnu za sve ljubitelje kestena.
“Slađi je uvijek sitniji. To je neupitno”, reče Rasim, pa uze dva kestena u ruke praveći razliku: “Ovaj je sigurno ukusniji”, pokazujući na onaj obimom manji.
No, kao i u svemu, sve ima svoje prednosti i nedostatke.
“Sitnijih je potrebno više nakupiti, a time i vremena potrošiti, ako imate namjeru nešto zaraditi. Ali, opet, sve se da. Ide to lagano. Ne moraš žuriti, tvoja šuma, tvoje sve”, kaže Rasim.
Prodaja svježih ili pečenih kestena pored puta
Dosta djece u ovom kraju, kao i primjerice Rasimov unuk Isak, svoju prvu zaradu stiče upravo u jesen, kada prikupljeni kesten odnesu na otkup ili prodaju na štandovima uz lokalnu cestu.
Upravo drugi junak naše priče prodaje i peče kestene pored magistralnog puta Cazin-Velika Kladuša. Zove se Demir Stranjac i ima 21 godinu.
Kesteni koje Demir peče su iz Cazina, Bužima i Velike Kladuše. Da li su neki i Rasimovi, nismo uspjeli doznati.
“Svaki dan sam tu pored puta i to po cijeli dan. Posljednje četiri godine se bavim ovim poslom”, kaže Demir, dodajući da on svoje kestene ne sakuplja, već kupuje.
Lice mu je vidno potamnjelo. Radni dan za njega se tada već približavao svom kraju, a dim je, očigledno, uradio svoje.
Sezona je, priča dalje Demir, počela prije 15-ak dana i trajat će do kraja oktobra.
“Kesten voli svako, ima jedinstven okus i aromu, ali i miris kojim privlači svakog. Ove godine kesten je ukusan, jer je malo sitniji”, napominje i on, ovaj put dodajući da je sezona donijela slab urod, jer se pojavila osa šiškarica koja je u pojedinim područjima u potpunosti uništila prinose.
Ipak, zaradi se fino.
“Konkurencije ima, ali ima je u svakom poslu pa tako i u ovom. Sve u svemu, ja sam zadovoljan”, podcrtava.
Četiri kilograma svježeg kestenja 10 maraka
Vreća kestenja od četiri kilograma kod Demira košta 10 maraka i to je cijena koju su, ciljano ili ne, usaglasili svi ulični prodavači u ovom kraju. Pečeno kestenje Demir, pak, prodaje u pakovanjima od marku do četiri marke. I to nije skupo kada znate da ćete, primjerice, za isti novac od Baščaršije do zgrade Predsjedništva u Sarajevu od uličnih prodavača dobiti dvostruko manju porciju.
I Demir je, iako mlad, poput Rasima savladao “zanat”, tako da mu je umijeće pečenja kestena na vrhunskom nivou. Iako je većinom do kestena, nešto je sigurno i do onoga ko peče. Mora biti.
Priča o Demiru, a prethodno i Rasimu, projicirana je na skoro sva krajiška ognjišta u ovom periodu godine, samo u nešto različitijim oblicima i pojavama. Pucketanje suhog granja i dim ispred kuća, limene i garave tave, najčešće improvizirane od starih tepsija ili lonaca u kojima se miješaju, peku i “pucaju” kesteni, okupljanje porodica, prijatelja i rodbine, umrljane ruke i lica, nadasve ukusan prirodan proizvod… Naprosto, tradicija koja u Krajini ne može i ne smije nestati.
