Bihać je jedan od gradova iz kojih je najviše mladih napustilo BiH. Iz razgovora sa mladim Bišćanima saznajemo sa kojim problemima se suočavaju i zašto odlaze.
Prvi posao kao „kvaka 22“
Jedan od najvećih problema sa kojima se mladi susreću jeste nalaženje prvog posla. Da biste dobili posao potrebno vam je radno iskustvo, a da biste stekli radno iskustvo, potreban vam je posao. Tako se mladi se po završetku škole nalaze u situaciji za koju nemaju rješenje.
A.K. je tek nakon 106. prijave dobila prvi posao. „Ja sam slala gdje god sam stigla i ne znam kako nisam odustala. Bilo je slučajeva gdje su mi rekla da posao nisam dobila jer sam suviše ambiciozna. Tu moju ambiciju su gledali samo sa negativne strane, nisu mi pružili priliku da pokažem šta mogu i koliko bih cijenila to radno mjesto. Bilo je situacija gdje su mi rekli da smatraju da žena ne može raditi takve poslove ili mi se dešavalo da mi kažu da je to zbog toga što sam aktivna u nevladinom sektoru, gdje se zalažem za zaštitu ljudskih prava. Bilo je raznih objašnjenja, do stvari za koje čovjek nikad ne bi pomislio da ti mogu uzeti za zlo.“
Drugi problem koji njen sugrađanin E.Č. navodi jeste potcjenjivanje mladih i njihovog znanja. „Poslodavci su uglavnom stariji ljudi koji su odrasli u nekom sasvim drugom sistemu i onda su oni ubijeđeni u one priče „u naše vrijeme to nije bilo tako“. Meni je nezamislivo da je obrazovanje bilo bolje u prošlosti. Moji roditelji i njihova generacija su se obrazovali u školama u kojima ste imali tri-četiri razreda u istoj prostoriji, koja je prokišnjavala i tehnički nije bila opremljena, a danas je nezamislivo da je škola bez kompjutera, da prokišnjava…ali oni nama uporno govore da je nekad bilo bolje, da se u njihovo vrijeme više učilo.“
Sličnog mišljenja je i A.K. O razlozima odlaska mladih iz Bihaća, ona kaže: „Mladi su uvidjeli da ih negdje drugo čeka bolje sutra, ne samo u materijalnom smislu. Taj osjećaj da te neko cijeni, da uvažava tvoje vrijeme, tvoje znanje, tvoje ambicije, tvoje sposobnosti, jednostavno su zbog toga odlučili da odu. Rijetko ćete ovdje naći slučaj gdje će vas neko zaposliti i dopustiti vam da pokažete sve što znate, da se razvijate i da učite, da napredujete. Valjda je to taj strah da učenik postane bolji od učitelja.“
Novac nije glavni razlog odlaska
Razlog za odlazak nije uvijek novac, ono što prevagne često je osjećaj sigurnosti. Iz BiH ne odlaze samo mladi, odlaze i cijele porodice. Čak i judi koji imaju stalna zaposlenja i rekli bi, sređen život.
„Ja sam sada u situaciji gdje mi se polako budi želja da osnujem porodicu, a strah me je ovdje imati djecu. Nemam nikakvu predstavu kako bi to moglo izgledati, obzirom da smo muž i ja podstanari i imamo još hrpu drugih problema. Kada razmišljam o osnivanju porodice, ja svoju budućnost vidim vani, ne vidim je ovdje. Taj strah i potreba da zaštitim svoju obitelj, tjera me van.“, kaže A.K.
„Tamo kad odem u penziju ne moram se brinuti. Kad dobiješ djecu, ne moraš brinuti za njihovu budućnost, ovdje moraš. Imam želju da zasnujem porodicu, razmišljam o tome, ali ne znam kako. Ovdje ne znam hoće li moje dijete uopšte imati mogućnost da radi, jer ne znamo kakva će situacija sutra biti“, dodaje ona.
Jedino posao u javnom sektoru pruža sigurnost
Što se tiče sigurnosti posla, mladi smatraju da im posao u javnom sektoru pruža veću sigurnost.
„Moj muž i ja smo u banci tražili stambeni kredit, ali nismo ga mogli dobiti zato što smo oboje zaposleni u privatnom sektoru i nema šanse da ga dobijemo. Neko ko je zaposlen u državnom sektoru može ga bez problema dobiti, to je jedna od prednosti državnog sektora“, kaže A.K..
I kada su uslovi rada u pitanju, mladi nemaju lijepo mišljenje o privatnom sektoru.
„Kod privatnika, u većini situacija, on vas isplaćuje kad želi, morate raditi i kada ste bolesni i kada imate drugih problema. Kada dođete na radno mjesto, morate odbaciti sve ono što ste vi , sve vaše probleme, sve vaše snove i živjeti i ostvarivati tuđe snove“, kaže A.K..
Sličnog je mišljenja i E.Č. „Za firmu se gine, a ljudi rade za plate koje su daleko ispod prosjeka. Kad plate kasne, ne smiješ ni pitati, jer se bojiš da ako dobiješ otkaz. nećeš moći ništa naći. Ovako barem imaš neku nadu da će se situacija popraviti.“
„Privatnici puno igraju na tu kartu straha. Ja nisam čula da neko kaže ’ma ne brini se, možeš dati otkaz, možeš tražiti svoja prava. ima bolje’, nego na direktan i indirektan način vam ukazuju na to da vi niste bitni i da ne možete ništa bez njih“, mišljenja je A.K.
Mladi snose dio krivice
Veliki broj mladih ljudi u BiH živi sa roditeljima u životnoj dobi kada njihovi vršnjaci u zapadnim zemljama uveliko žive samostalno.
„Ima i do nas mladih ljudi, svi mi nekako mislimo da će to sve samo da se riješi. Mama i tata će biti tu, oni će mi pomoći…puno se oslanjamo na njih. Danas imate masu mladih ljudi koji nisu ni pokušali nigdje raditi, još uvijek traže novac od mame i tate, još uvijek žive sa roditeljima, nisu ni okusili kako je to živjeti sam. Danas bi svi da imaju kamione, avione, ali treba krenuti od malih stvari, malim koracima možemo postići nešto više, a mladi su nestrpljivi, žele sve odmah.“, kaže Dž.C.
Ovo se definitivno ne odnosi na A.K., koja trenutno radi četiri posla i pored toga studira. „Radila bih i peti, ali nemam ideje. Sve je stvar volje. Ako nešto stvarno voliš, ako živiš za taj viši cilj, sve je moguće. Ne želim biti ničiji rob, graditi ničije snove, želim samo priliku za sebe, želim da iskusim život, da provedem vrijeme sa porodicom, prijateljima, sa svim ljudima koji su mi bitni u životu, a ovdje nam situacija to baš ne pruža. Ja se sa svojim prijateljima vidim jednom-dva puta mjesečno. Sve i da imam vremena, ja nemam s kim popiti kafu, jer su ljudi otišli .“
Cijeli život nas odgajaju u strahu
Iako su mladi dijelom odgovorni za prevladavajuće mišljenje da su pasivni i nezainteresovani, zasigurno nisu jedini krivci za takvu situaciju.
„Većina mladih želi samo raditi za platu, jer im je to sigurnije nego da pokušaju nešto svoje, a ja mislim da je to sve iz straha, jer nas cijeli život odgajaju u strahu, ’ne smiješ ovo, ne smiješ ono’. Daju ti jednu putnja kojom moraš ići i cijeli život ti govore, ako malo skreneš s puta, ’izgubićeš se, nema ti povratka’“, kaže A.K.
„U većini slučajeva to kreće od same porodice. Kod kuće vas uče da treba bilo šta raditi. To u suštini nije ispravno, jer mladi ljudi po nekoj logici treba da rade poslove gdje mogu da uče. Mi smo u najboljim godinama kada možemo učiti i razvijati neke svoje vještine i sposobnosti. Ako sada provedete 5-10 godina radeći u nekoj firmi samo da biste imali posao i primate platu od 500-600 maraka to je kao u redu, ali niste ništa naučili, niti imate na osnovu čega napredovati, niti nakon toga možeš nešto sam pokrenuti. Postoji neko opšte mišljenje kako mladi neće da rade, kako su neaktivni, ali kako to da neko mlad ode iz BiH u Njemačku i tamo uspije za dvije-tri godine naučiti jezik i završiti neku školu za njegovatelje, i za te tri godine ostvari više nego što su ovdje za čitav život? Znači da mladi imaju volje, samo im treba dati priliku i malo slobode, jer mi smo svi puno fleksibilniji i nismo opterećeni nekim problemima kao stariji. To bi trebalo da bude naša prednost, koju malo ko primijeti“, kaže E.Č.
Tračak nade još uvijek postoji
Dž.C. je ipak mišljenja da se u BiH može naći posao i ne razmišlja o odlasku. „Ne očekujem da ću odmah početi raditi u struci, ali kroz neko vrijeme da. Moji roditelji su privatnici i ja se nadam da ću i ja jednog dana pokrenuti nešto svoje. Studiram građevinu, a planiram magistrirati arhitekturu, jer mislim da je to odličan spoj. Vidim svoju budućnost ovdje i definitivno sam protiv odlaska vani. Meni je ovdje najljepše i ovdje vidim svoju budućnost. Isto kao i vani, i ovdje se mora raditi da bi čovjek nešto ostvario. Ako se ima želje i volje, može se. Ako damo sami sebi slobode u radu, vjerujem da se može.“
U želji da mijenja stvari, E.Č. se kandidovao na prošlim lokalnim izborima. „Htio sam samom sebi da dokažem da mladi ljudi mogu uspjeti. Mislim da bi svima nama bilo bolje da je više mladih ljudi u vlasti. Od sedam-osam ljudi koji su se zajedno sa mnom kandidovali, prošlo je samo jedno. To nam šalje poruku da nama mladima nije mjesto tu, na pozicijama gdje se donose odluke. Mladi vjerovatno ne bi dozvolili da se dešava ovo što se dešava. Drugo, u mlade ljude nemaju povjerenja, nemaju vjere u nas, što je po mom mišljenju sasvim pogrešno. Ovu državu već trideset godina vode jedni te isti ljudi, ista generacija ljudi koji su nas i doveli u haos, ali i dalje ljudi vjeruju u njih, ne znam iz kojih razloga. Svi pričaju protiv tih ljudi, ali kad su izbori, opet svi biraju te ljude. Moja namjera je bila da dokažem i sebi i drugim mladim ljudima da se može, ali potrebno je mnogo više truda, mnogo više upornosti nego nekim starijim generacijama.“
