Mujo-ef. Spahić (60) već 30 godina obavlja imamsku dužnost u džematu Ribić.
Gazi Husrev-begovu medresu završio je 1977. godine, a prvi put službovao je kao imam u rodnom Bosanskom Petrovcu, nakon čega odlazi u džemat Ripač, gdje ostaje kraći vremenski period, a zatim dolazi u džemat u kojem privodi kraju svoj imamski poziv. Za Preporod govori o nekadašnjim i ovim današnjim ramazanima, običajima koji ih više nema i ljepoti duše koja se nekad osjećala.
Ramazani su nekad okupljali porodice
Prisjećajući se svojih prvih ramazana u službi imama, kada je kao softa bio raspoređivan u razne krajeve Bosne i Hercegovine. Svake godine drugi kraj i naselje. Ogromna je kaže razlika između ondašnjih ramazana i ovih današnjih.
„Oni ramazani su bili karakteristični najviše po tome što su Iftari pravljeni u krugu porodice. Dakle, njegovala se ta porodična strana i osjećalo se u duši veće zadovoljstvo nego što se danas osjeća uz ramazan.“ – otpočinje naš razgovor Mujo-efendija, prisjećajući se tadašnjih teravih-namaza i omladinskih sijela nakon njih, kada se živilo za te ramazanske noći i sijela koja su bila prilika za upoznavanje i ašikovanje.
Vrijedne Hercegovke
Kad je bio druga godina medrese, praksa ga je kao softu odvela u Jablanicu gdje su mu u sjećanju ostale Hercegovke, koje su bile sposobne i vrijedne žene.
„Sve oko kuće i stoke su radile žene i ja sam imao priliku da se lično uvjerim u to gledajući te žene kako pred iftar vode krave sa ispaše, a na glavi nose tovar drva i rukama pletu nešto. Danas, kada uporedite tu omladinu i ovu danas, velika je razlika. Sjećam se da mi je otac pričao kako je počeo postiti od svoje desete godine, a sad ima devedest i nikad nije prekidao ramazan. U vrijeme dok sam odrastao vrhlo se konjima, kosilo se, kopalo i kupilo sijeno. Najteže nam je bilo kad smo vrhli žito, pa se ono nasadi na harman i treba konje ganjati da idu u krug da se to žito vrši. To mi je ostalo u sjećanju. Sve se radilo ručno, a postilo se. Dakle, ljudi su tada radili teške fizičke poslove i postili, nije im to bilo teško.“ – priča nam Mujo-efendija i kaže kako je danas neko drugo vrijeme i da ljudima nedostaje živa komunikacija.
Nedostaje živa komunikacija
Današnja komunikacija uglavnom se vrši putem interneta, pametnih telefona i društvenih mreža, što je upravo, kaže nam efendija Spahić, glavni problem otuđenosti ljudi jednih od drugih i nedostatka duhovnog ispunjenja i sreće u ramazanskim danima.
„Sve ide preko interneta, fejsbuka i dopisivanja. Nema onoga ko nekada da se sjedne i porazgovara. Vrlo malo je takvih oblika komunikacije. Prije se nakon teravih-namaza išlo na sijelo. Stari su imali svoje društvo, a mi mladih svoje. Bilo je nekako više života i čara, a ćejif je bio nešto što je svako imao. Danas ljudi ne znaju uživati i sve im je na dohvat ruke. Ostalo mi je tad u sjećanju lule koje su stari ljudi tada pušili. Trebalo je to sa trudom i čakmakom pripaliti, ali nije im bilo teško. U tome svemu su osjećali neku posebnu draž.“ – kaže efendija Spahić.
Imami se trebaju posvetiti mladima
Na pitanje; čemu bi se imami trebali posvetiti u mjesecu ramazanu? – Mujo-efendija kaže kako bi njihov fokus trebao biti na džematlijama – kako onim starijim tako i onim mladima a posebno djeci.
„Stari preziru da djeca dolaze u teravih-namaz i čuju se, smiju i šapuću. Ali to je opet jedna karateristika ramazana i teravih-namaza. Ako nema toga, znači nema prave ramazanske atmosfere. Tamo gdje se u zadnjim saffovima ne čuje dječiji smijeh i šapćanje, džemat se treba zapitati šta je s njim. Trebamo se više posvetiti našoj omladini. Imamo omladine koja završava islamske fakultete ovdje u BiH. Kojima je Allah, dž.š., otvorio put ka vjeri. Sad trebamo raditi na tome da usmjerimo omladinu da počne praktikovati svoju vjeru.“ – pojašnjava nam efendija Spahić.
Dobio plaketu od MIZ-a Bihać
U toku svog 30-godišnjeg rada, poslao je sedam učenika u medresu. Neki od njih su danas imami, a neki profesori. Posebno u svom imamskom pozivu vodio je brigu o vjerskoj pouci i odgoju djece, kao i njihovom usmjeravanju na pravi put. Zato je od Medžlisa IZ Bihać u mektebskoj 2005/2006. godini, dobio priznanje za najboljeg mualima. Na kraju našeg razgovora, Mujo-efendija želio je skrenuti pažnju na značaj porodičnih okupljanja i zajedničkih večera, a mjesec ramazan je upravo prilika da se rodbina okupi i skupa iftari.
/cazin.net
