Imali su dječaci širom svijeta svoje idole: Zanettija, Maldinija, Tottija… I ako se pitate što nabrojane čini posebnima, onda su to njihove karijere koje su bile bez mrlje; čvrste, herojske, čiste. Igrali su dok god ih je tijelo služilo, a poslužilo je poprilično dugo.
Ima i BiH jednog takvog. Karijera Alena Mešanovića je za primjer i zaista podsjeća na karijere gore navedenih igrača. Borio se, od onih prvih dječjih nogometnih koraka, do danas, kada ima… Ma kad je već napunio 43?! I dok se njegovi vršnjaci i bivši saigrači uveliko posvećuju biznisu, porodicama i vlastitom zdravlju, Alen spremniji nego ikad.
“Jedan na jedan, igraj Alene…”, pjevali su svojevremeno Manijaci na Grbavici. Jedan na jedan, igra Alen. U 43. godini. I to vrlo uspješno. Zabija iz svake prilike koja mu se ukaže.
Danas igra za FK Omazići iz Banovića u Prvoj ligi Tuzlanskog kantona, ali magije, kako rekosmo, ne nedostaje. Pokazao je to u subotu protiv Jedinstva iz Lukavice. Pokazivat će to još neko vrijeme, jer kako je rekao za SportSport.ba – ne nazire se kraj.
“Mnogi me pitaju: ‘Pa, dokle Alene?’, ali kako sada nakon toliko godina da odjednom ostavim kopačke i zaboravim na loptu. Ne mogu jednostavno. Igrat ću još, mada nekada ima i utakmica kada vidim da ne ide više, ali, eto, mogu još sprintati koliko-toliko. U Omazićima sam inače i trener. Ne igram baš svaku utakmicu, obično odigram jednu pa propustim šest-sedam, sve zavisi od protivnika”, javio se Alen Mešanović za SportSport.ba, pa potom nastavio:
“Sve u svemu, simpatičan smo klub, trudimo se, borimo… Tu sam došao na nagovor prijatelja Emira Husanovića i Elvisa Čolića.”
Većini igrača s kojima dijeli svlačionicu po godinama može i otac biti.
“U klubu ima barem sedmorica igrača koji su godišta mojih sinova. Ali, nama to ne znači ništa, uveli smo novi termin – profesionalni amaterizam i toga se maksimalno držimo. Zna se kada smo ozbiljni, a kada ne… Ma, mi smo jedan poseban klub. Ima čak i igrača koji nikada nisu ni trenirali nogomet, ali je zanimljivo gledati ih kako s vremenom napreduju.”
Nema u Omazićima novca ni ugovora.
“Ma, kakav novac. Ovdje se radi o klasičnoj ljubavi prema nogometu, mada ima, naravno, i ljudi koji se trude maksimalno da nam pomognu. Sada nam je najveći problem što nemamo uopšte prostorije, niti stadion. Igramo kao izbjeglice. Selimo iz opštine u opštinu kako bismo odigrali utakmicu, iako je bilo obećanja da će se to riješiti, ali, kako kažu, psi laju a karavane prolaze. Valjda će se u dogledno vrijeme naći ravne zemlje da napravimo i taj stadion. Dotad ćemo se truditi da bilježimo što bolje rezultate, nakon dva kola smo na prvom mjestu.”
Priznaje da mu je lakše biti igrač nego trener.
“Igrač je najlakše biti. Tvoje je da treniraš, misliš o tome, sve ostalo je izvikano. Biti trener je mnogo teži posao, ali da se i to raditi uz malo mozga, psihologije i ljudskosti. Planiram se ovim baviti u budućnosti, to me ispunjava i vjerujem da ću napraviti nešto. Bilo je nekih ponuda u proteklom periodu, mada prilično je to sve bilo na drugom štapu, nikada nešto baš konkretno. Ima vremena, trenutno sam tu gdje jesam.”
Mešanovića mnogi uspoređuju sa Tottijem, ali čak ni legendarni Italijan nije uspio zaigrati u petoj deceniji.
“Haha, Tottiju je kraj bio u 40-toj. Ne zamaram se time koliko ću još dugo igrati, kao što sam rekao – dok ide, ide”, riječi su Mešanovića.
Mešanović je davno završio profesionalnu karijeru, pa se može reći da danas igra više rekreativno i iz zabave. Svojevremeno je igrao za Jedinstvo, Slobodu, Čelik, Željezničar, Krško, Hrvatski Dragovoljac…
