Mjesec juni za mnoge predstavlja bolnu ali i neispričanu priču. To je mjesec koji označava patnju, bol, suze i tužna sjećanja, a posebno za one koji još uvijek tragaju za svojim najmilijima.
Upravo u tom junu mjesecu 1992. oko 5.000 stanovnika Kulen Vakufa, Orašca, Ćukova, Klise i Ripča protjerano je iz svojih domova. U bijegu je tada poginulo oko 30 osoba, a na mostu u Štrbačkom buku izdvojeno je 210 muškaraca od kojih je polovina odvedena u logore a potom i ubijena. Tijela su bačena u masovne grobnice Bezdana i Tihotina.
Loskunski most je mjesto na kojem je u agresorskoj zasjedi , 14-og na 15- ti juni 1992. godine, ubijeno 17 pripadnika TO i rezervnog sastava MUP-a R BiH. Ovo mjesto dugi niz godina posjećuju samo preživjeli i porodice poginulih. Tog juna 1992. godine, tada jedanaestogodišnji Alen Osmankić, je ostao bez oca, koji je sa grupom svojim komšija pješačeći krenuo iz Orašca za Bihać tražeći spas. Na mostu Loskunu upali su u zasjedu.
“Od 11 do 16 godine pregledao sam sve i jednu moguću grobnicu. Bilo je jako stresno sa toliko godina ići pregledati prva ekshumirana tijela. Bio sam najmađi na grobnicama i u mrtvačnicama kada su dolazila tijela i u vrećema. Nekada sam, što se kaže, išao kopati po kostima. Nikada ga nismo našli. Ni njega, niti bilo kakav trag. A ja se sjećam svega. Traume koje sam doživio tada kao dječak su ostavile velikog traga na mene i dan danas su posljedice prisutne. Kako na mene, tako možda još više na moju sestru koja je bila puno mlađa. I još uvijek je to stresno i još uvijek mi tragamo i nadamo se da ćemo pronaći posmrtne ostatke svog oca i dostojastveno ga ukopati“, kaže Alen.
Alen je na svome Facebook profilu objavio tužnu i bolnu ispovijest koja Vas neće ostaviti ravnodušnima.
“Neke rane nikako da zarastu. Godine prolaze i prolaze. Još uvijek sam u onom mraku svoje sobice i gledam za ocem kako odlazi. Doći će danas, doći će sutra, za mjesec, za godinu ma i za dvije samo neka dođe. Boga mi, prodje 24 godine a moj otac se vodi i dalje kao NESTAO..
Vlasti se smjenjuju, instituti postoje, plate se primaju, kuće se prave, auta mijenjaju, knjige se biva neke pišu a grobnice se švercaju. Prodavale se jedno vrijeme kao na pijaci: neke postojeće neke nepostojeće. Pare su uglavnom naplaćene. Više se i ne traže jer dok god ima NESTALIH neki će ljudi imati svoje pozicije i uredno primati hiljade maraka plate.
Meni ostaje samo lopata i da sam kopam. Hvala drugu Husein Musić što je išao i kopao sa mnom.
Ostala je ta jedina nada da ću uspjeti sam naći grobnicu, pronaći tijelo svog oca i dostojno ga pokopati te smiriti svoju i njegovu dušu. A ovi neki šu*ci koje sam prozvao gore da Bog da se i vi vodili k’o nestali i sa vašim kostima se ljudi bogatili! Ima Boga, samo polako!”
/cazin.net
