(Od Bihaća preko Mrkonjića pa do Saraj’va, sve je naša raja)
Ono što se dogodilo Enveru Okanoviću iz Bihaća, vraća vjeru u ljude, osobito u ova teška vremena, kada se čovjek od čovjeka udaljava, pa je i ono što je on doživio, postalo pravo čudo današnjice. Živimo u vremenu kada smo okruženi lažima, prijevarama, podmetanjima, u vremenu nepovjerenja i loših namjera nekad i onih koji su nam bliski, pa ne čudi iznenađenje kada se dogodi nešto sasvim suprotno tome, nešto što vraća vjeru u ljude. Enver misli da dobri ljudi još uvijek postoje i da ih samo treba naći. A on ih je našao, i to nekoliko u samo jednom danu.
Okanović je poslovno krenuo iz Bihaća prema Sarajevu. Od osobnih stvari, nosio je i torbicu, u kojoj se nalazio novac, dokumenti, bankovne kartice, i ono od čega se nikada nije odvajao, fotografije rahmetli roditelja. Na put je krenuo sam, a u Turbetu kod Travnika je zastao da u džamiji klanja podne namaz.
Zaboravio sam na torbicu koja mi je ostala pored česme gdje sam uzimao abdest. Kada sam izišao iz džamije, nije je više bilo. Prijavio sam nestanak u MUP-u u Travniku i nastavio put do Sarajeva, jer je bio neodložan. Bez novaca sam krenuo, iako nisam znao kako ću i šta ću uraditi bez dokumenata, a na kraju krajeva i bez marke, govori Enver.
Da još uvijek ima dobrih, razumnih i susretljivih ljudi, brzo se uvjerio. Već na naplatnim kućicama na ulasku na autoput, Enver ostaje u čudu.
Lijepo sam im objasnio šta mi se dogodilo, ali sam se ugodno iznenadio kada su me ljubazno saslušali i bez problema me pustili. Bio sam dirnut duboko, cijelo vrijeme sam mislio na fotografije mojih roditelja, jer to mi je gotovo sve što od njih imam. Nisam žalio za novcem, najviše me boljelo što njihove fotografije nisu uz mene. Bio sam pod dojmom tog osjećaja, ali nastavio sam put prema Sarajevu, sada duboko ali pozitivno dirnut od strane ljudi koje i ne poznajem, govori Enver.
U Sarajevu ga je čekao još jedno iznenađenje.
Jako sam kasnio na Odjel Patologije bolnice Koševo, njihovo radno vrijeme je do 18:00 sati. Međutim, nisam stigao na vrijeme zbog nestanka torbice i procedure oko prijavljivanja, neplanirano sam kasnio. Stigao sam tamo oko 22:30 i prilično se iznenadio kada su me radnici tog Odjeljenja dočekali. Bio sam u čudu, ostali su toliko dugo izvan radnog vremena, čekajući mene da dođem iz Bihaća. Ja sam njima najavio kašnjenje, ali nisma očekivao da ostanu na poslu zbog mene, govori još uvijek u čudu Enver.
Bila je duboka noć kada se vraćao u Bihać. Cijelim putem je razmišljao o svojoj izgubljenoj torbici, o fotografijama roditelja, o ljudima sa naplatne rampe koji ga opet pustiše, o ljudima iz koševske bolnice, a noć duga, kišica rominja.
U Mrkonjić gradu, zaustavila me policijska patrola. Tražili su dokumente, a ja sam njih pitao, imaju li cigaretu. Ispričam tako policajcu za kojeg samo znam da je Srbin, sve šta mi se od jutra izdogađalo. Čovjek me sasluša i ode na kiosk i kupi mi kutiju cigareta. Gledam ga, a on meni tek tako, pruži kutiju cigareta, priča Enver.
Stigao je u Bihać prilično rano, odmah ujutro otišao u MUP USK-a prijaviti nestanak torbice, očekujući kako kaže, samo da mu neko vrati fotografije rahmetli roditelja.
Ušao sam u kuću pod velikim dojmom svega što mi se izdogađalo. Mislio sam se odmoriti, ali je zazvonio mobitel. Čovjek kaže da se zove Hajrudin Juhić i da je iz Zenice. Zatim me pita o mojoj tornici, gdje je bila, šta je u njoj bilo. Ja mu odgovorim na svako pitanje, onako kako jeste. Kažem mu šta je sve u njoj bilo. A on meni veli da je torbica kod njega, da ju je našao kod česme i da je u njoj baš sve to što sam nabrojao. I fotografije mojih roditelja. Srce mi je odjednom, bilo kao cijela naša Bosna i Hercegovina, govori Enver o svom neobičnom iskustvu.
Hajrudin Juhić je prema dogovoru, Enveru odmah sve autobusom iz Zenice poslao, spakirano u kutiji. U tornici i novac, i dokumenti, i ono od čega se Enver ne želi rastati, fotografije roditelja.
Gospodinu Juhiću sam rekao da želim da sa svojom obitelji dođe u Bihać, želimo da budu naši gosti i obećao mi je to. Želim saznati i ko je policajac iz Mrkonjić grada, i njemu bih se bar ljudski i iskreno želio zahvaliti, kao i svima koji su mi tog dana vratili vjeru u ljude. Bit će i ovoga svijeta, dok god je takvih ljudi. Od srca se svima zahvaljujem i želim da svaki čovjek čovjeku bude drug, prijatelj, da mu pomogne u nevolji, a ne odmogne. Rođeni smo da jedni druge uvažavamo, a ne mrzimo. Volio bih da svi ti dobri ljudi znaju koliko su me sretnim učinili, kaže Enver.
/mojusk.ba
