Trostruki olimpijac i trostruki viceprvak svijeta u K-1 disciplini kajaka Scott Shipley jedan je od najvećih prijatelja bh sporta. Javnost ga je upoznala 1996. godine kada se Bišćaninu Samiru Karabašiću razbio kajak na Olimpijskim igrama u Atlanti, a Scott mu dao svoj kojim je prethodne godine osvojio Svjetski kup i na taj način pokazao veliku humanost postupkom prema sportisti koji je na kvalifikacijski turnir za Olimpijske igre otišao helikopterom iz ratom zahvaćene države.
Nekadašnji vrhunski sportista se pored tri nastupa na Olimpijskim igrama i tri srebrne medalje na Svjetskim prvenstvima može pohvaliti i osvajanjem tri Svjetska kupa i petim mjestom na Olimpijskim igrama u Sydneyju 2000. godine.
“Kao dječak bavio sam se mnogim sportovima, ali kada sam dospio u drugi razred tada sam se posvetio samo kajaku. Neki se ljudi probaju baviti kajakom i kažu sebi da im je to zanimljivo, a neki se probaju baviti kajakom i kažu sebi da to žele raditi svaki dan – ja sam bio u ovoj drugoj skupini. Zavolio sam kajak, trenirao sam svaki dan, ujutro prije i poslijepodne nakon škole. Kroz koju godinu postao sam juniorski prvak svijeta (U18) i tada sam odlučio ne ići dalje sa školom i u potpunosti se posvetiti kajaku kako bih se što bolje pripremio za Olimpijske igre“, izjavio je Shipley u razgovoru s članovima Sportskog udruženja LUX.
Otkrio je da se u početku uopće nije htio baviti kajakom.
“Razlog zašto baš kajak, a ne neki drugi sport, leži u činjenici da mi se otac bavio kajakom i da je bio član državnog tima SAD-a 1965. godine. Odatle potiče moje poznanstvo s kajakom. Zanimljivo je da u početku nisam htio uopće ući u kajak, međutim kad sam kasnije prvi put ušao, od tog momenta više nikad nisam htio prestati s tim sportom”, rekao je poznati kajakaš.
On je učestvovao je na Olimpijskim igrama u Barceloni, Atlanti i Sydneyju.
“Iako sam imao samo 21 godinu na svojim prvim Olimpijskim igrama u Barceloni bio sam razočaran što nisam ostvario bolji plasman od tog 27. mjesta. Godinu prije Olimpijskih igara u Atlanti postao sam viceprvak svijeta i prvak Svjetskog kupa, stoga sam važio za jednog od favorita za osvajanje zlatne medalje. Ipak, ostvario sam loš plasman, 12. mjesto, promašio sam ulaz, morao sam se vratiti i tu sam izgubio dosta vremena. Bio sam jako razočaran svojim nastupom. Jednostavno, nije bio moj dan. Zapravo, nisam imao svoj dan ni na jednim od Olimpijskih igara na kojima sam bio, obzirom na to da nisam osvojio medalju. Najbolji rezultat mi je peto mjesto na Olimpijskim igrama u Sydneyju”, kazao je Shipley.
Imao je mnoge anegdote s Olimpijskih igara za ispričati, ali posebno je izdvojio jednu.
“Na ceremoniji otvaranja Olimpijskih igara u Atlanti koračali smo stazom i usred defilea odjednom su nas zaustavili i gurnuli čitav Dream Team ispred nas. Izuzetno visoki ljudi od kojih smo se mi jedva vidjeli. Mislio sam u sebi ‘Hej, i mi smo tu, napravite malo prostora’. Nisu mogli biti više drugačiji od svih ostalih američkih sportista tamo. Ovi ljudi su sportski giganti i bilo koji drugi dan u te četiri godine oni su iznad nas, međutim taj dan dok smo koračali stazom svi smo bili jednaki. Zanimljivo je bilo vidjeti nekog poput Shaqa (Shaquile O’Neal op.a.) ko zarađuje milione i nekog poput mene ko je tada živio u kućici na drvetu s godišnjim prihodom od samo 10 hiljada dolara na istom mjestu. To je jedna od fascinantnih stvari vezanih za Olimpijske igre”, dodao je nekadašnji olimpijac.
Scott je istakao da ne žali što u svojoj kolekciji priznanja nema olimpijsku medalju.
“Bio sam triput viceprvak svijeta i tri puta osvajač Svjetskog kupa. Prvi put kad sam postao viceprvak svijeta u konkurenciji je bilo malo više od 100 takmičara. U ovom sportu uvijek je velika konkurencija tako da sam ja prezadovoljan s ovih šest velikih medalja koje ste istakli na početku razgovora. Doduše, olimpijska medalja bi izgledala lijepo na zidu“, uz smijeh je istakao raspoloženi Shipley.
Osvrnuo se i na BiH te je više strasti govorio o našoj zemlji nego o svojim uspjesima. Prisjetio se Olimpijskih igara u Atlanti i donacije u vrijednosti od 50.000 dolara koju je osigurao bihaćkom kajaškom klubu.
“Cijeli svijet je bio svjestan konflikta u Bosni i Hercegovini i on je mnogo utjecao na raspoloženja mnogih u svijetu. Nismo nikad vidjeli niti jednog Bosanca na većim takmičenjima. Poznavali smo mnogo kajakaša iz, recimo, Njemačke ili Francuske, ali ne i iz BiH. Prvi put smo vidjeli takmičara iz vaše zemlje na Svjetskom kupu prije Olimpijskih igara i to nam je itekako privuklo pažnju, međutim nismo znali pozadinu te priče. Kasno navečer, dok smo bili na Olimpijskim igrama, nazvali su me i rekli da je bosanski tim ostao bez kajaka i pitali su me da li sam ja voljan ustupiti jedan. Naravno da sam pristao i ustupio sam mu svoj kajak u kojem sam osvojio Svjetski kup prije Olimpijskih igara. Što se tiče upita o donaciji, mnogi mediji su prenijeli tu priču i onda su uslijedili mnogi pozivi s upitom šta bi oni mogli uraditi kako bi se pomoglo Samiru u njegovoj situaciji. Zapisali smo sva imena, skupili smo sve što se dalo skupiti i poslali smo tu donaciju za Bosnu i Hercegovinu za razvoj kajakaškog sporta u Bihaću”, rekao je bivši američki kajakaš.
Ubrzo je nakon toga prvi put posjetio BiH.
“Nakon Olimpijskih igara u Atlanti prvi put sam posjetio BiH i proveo sam dosta vremena sa Samirom koji me upoznao sa svojim iskustvima prije nego je bio u mogućnosti da nastupi u utrkama. Zaista je nevjerovatno kakve je prepreke morao preći kako bi došao do najmasovnijeg sportskog takmičenja na svijetu, definitivno mu je bilo stotinu puta teže nego bilo kojem drugom kajakašu koji se našao tamo. Upoznao sam tamo djecu koja su nekoliko godina provela u kućama. Samirova priča je fascinantna, ali kada sam otišao u Bosnu i Hercegovinu još je fascinantnije bilo vidjeti čitavu tu zajednicu koja polako izlazi na ulice, djecu kako se igraju i plivaju. Prizor koji mi je najviše ostao u glavi jeste ta tranzicija ubrzo nakon rata kada su ljudi opet mogli normalno živjeti. Tužno je da je Dinku i Emiru (hrvatski olimpijac Dinko Mulić i bh. olimpijac Emir Šarganović op.a.) rat bio normalna stvar, da su navikli na to. Samir Karabašić, Emir Šarganović i Dinko Mulić su čudo”, dodao je Shipley.
Emira i Dinka upoznao je kao djecu, kasnije ih je gledao na Olimpijskim igrama.
“Donijeli smo opremu u Bosnu i Hercegovinu, Emir i Dinko su tada imali možda 12 ili13 godina. Kada ih stavite u čamac većina se djece boji, plaču, ne znaju šta raditi, ne žele među velike valove. Stavili smo 13 ili 14 djece, išli smo i kroz mjesta gdje je voda turbulentnija i fascinantno je da su sva djeca bila oduševljena. Dvoje od te djece bili su Emir i Dinko, koji su kroz desetak godina otišli na Olimpijske igre u Atini. Zaista, mali početak s velikim završetkom. Nevjerovatna stvar za vidjeti”, istakao je bivši američki kajakaš.
Skoro dvije decenije nije bio u našoj zemlji, ali planira uskoro doći na bihaćku Una regatu.
“Vratio sam se 1999. godine i razlika između 1996. i 1999. godine bila je nevjerovatna, bilo je to potpuno neko novo iskustvo. Ipak, od tada nisam bio u Bosni i Hercegovini, ali odlučio sam jedne godine ponovo doći u Bihać i učestvovati u tradicionalnoj Una regati“, poručio je nekada vrhunski kajakaš Scott Shipley na kraju razgovora.
