Ukoliko krenete magistralnim putem M-14 Bosanska Krupa-Bihać, relaciju od Cazin-Srbljana do ulaska u Bosansku Krupu, prema odluci Federalne direkcije za ceste, vozićete na vlastitu odgovornost. Naime, zbog čestih odrona, kako bi odgovornost skinula sa sebe zbog eventualnih posljedica putovanja kanjonom, Federalna direkcija za ceste prošle sedmice okarakterisala je ovu dionicu nesigurnom, te preporučila korištenje alternativnog pravca koji znači više od 15 kilometara duže putovanje.
Kako u donošenju ove odluke nisu kontaktirane ni lokalne ni kantonalne vlasti, a građanima ostavljena mogućnost da voze pomenutom dionicom, ali na vlastitu odgovornost, razloga za negodovanje sve je više.
Magistralni put M-14 koji vodi kroz kanjon Une, jedan je od najljepših, ali i rizičnih putnih pravaca kojima se saobraća već desetljećima.
U vrijeme naglih promjena temperatura odroni su česti, međutim ovom relacijom kao jedinim magistralnim pravcem ka Bosanskoj Krupi putovalo se bez ograničenja ili zabrana. I dalje je tako, samo ovaj put uz upozoravajući znak koji je nedavno postavljen. Tako će oni koji uredno uz registraciju vozila plaćaju održavanje puteva, ovu dionicu prelaziti na vlastitu odgovornost.
U Federalnoj direkciji za ceste tvrde da je odluka donesena na osnovu rješenja koje je donijelo Federalno ministarstvo prometa i komunikacija. U Ministarstvu prometa i komunikacija pak tvrde da je sve urađeno na zahtjev Direkcije, koja na ovaj način skida sa sebe odgovornost od eventualnih posljedica.
Nadalje, kako i stoji u rješenju ministarstva, trebalo se raditi o privremenom preusmjerevanju i obustavi saobraćaja za sva vozila na ovoj dionici uz obavezu upravitelja ceste, u ovom slučaju Federalne direkcije, da uskladi privremenu signalizaciju, a navedene izmjene ostvari u saradnji sa MUP USK.
Recimo i to, vlasti su, kako bi rješile ovaj problem, planirale izgradnju putnog pravca Bihać – Bosanska Krupa preko srbljanskog platoa, o čemu se govori od završetka rata. Ovaj putni pravac, kako je tokom nedavne posjete USK izjavio federalni premijer Fadil Novalić, ponovo se našao na listi prioriteta Vlade Federacije, međutim još nema nagovještaja kada bi se to trebalo desiti.
Obilaznica koja se preporučuje kao alternativni pravac podrazumjeva relaciju dužu za više od 15 kilometara.
Načelnik Bosanske Krupe Armin Halitović kaže da će poduzeti niz aktivnosti kako bi se ova situacija riješilai kako sigurnost i interes građana ne bi bili dovedeni u pitanje.
Dopis JP Ceste F BiH uputio je i premijer USK Husein Rošić, u kojem u kojem navodi da je kao i svi građani Unsko-sanskog kantona neugodno iznenađen načinom na koji se federalno poduzeće odreklo odgovornosti za loše stanje ovog puta.
Postoje vremena i tačke kada se društveni život ljudi odvaja od volje i poput bujice počinje sa nepredvidivim kretanjima. Pojavno, to su destruktivna kretanja, suštinski to su procesi u kojima se društvo obračunava sa dešavanjima koja su dovela do bujice.
Te situacije se ne javljaju podmuklo, bez upozorenja, kao zemljini potresi. Prethodno se javljaju simptomatična stanja koja gotovo ispisuju nepogrešivu dijagnozu. Ljudi koji hoće i znaju, jasno uviđaju šta valja činiti. Ako se ne zna ili neće, krajnja opcija može biti cunami.
U našem gradu se već pojavio dovoljan broj opasnih simptoma krize, koji upozoravaju na moguće socijalne eksplozije. Ti znaci traže političku i socijalnu akciju, koje trebaju zaustaviti dalje propadanje grada i pokretanje procesa oporavka. Zbog toga smo se i mi večeras sastali ovdje.
Šta nam se događa? Valja kratko podsjetiti da je 90-tih godina prošlog vijeka naše društvo ušlo u novi kvalitetan društveni proces koji se zove tranzicija.
Tranzicija je trebala biti zdrav i pozitivan društveni proces čije značenje je „prijeći“. Zadatak vlasti je bio da izgrade okvir za prelazak na novu društveno-ekonomsku i pravno-političku strukturu društva sa najmanjim mogućim štetama. U ekonomiji je trebalo uspostaviti sistem privatnog vlasništva. Trebalo je dovesti ili stvarati kapitaliste, koji bi sigurno povećali efikasnost privređivanja, koji bi postali nosioci razvoja. U pravno-političkoj sveri je trebalo vladavinu revolucionarne ideologije zamijeniti vladavinom prava i sl.
U našem gradu, kao ni u cijeloj našoj zemlji, na žalost, nije išlo tako. Tranzicija je prevedena i sprovedena u značenju „uništenje“.
Državno bogatstvo je bezobrazno i drsko oduzeto od onih koji su ga stvarali i dato ljudima koji nisu imali ni smisla ni namjere da ga čuvaju i razvijaju. I sve to pod okriljem legalne državne politike.
Umjesto promjene vlasništva i racionalizacije procesa rada na profitabilnim tehnologijama kojima je bihaćka privreda raspolagala, bestraga je nestao „Kombiteks“, „Krajinametal“, kapaciteti „PPPK Krajina“, „Polietilenke“, „Energoinvesta“, četiri fabrike u oblasti drvne industrije, „Bira“ i drugi, koji su do rata zapošljavali oko 12.000 radnika. Taj ogromni kapital je jednostavno nestao i ne pojavljuje se nigdje.
Grad je ekonomski devastiran. Ostalo mu je da jede rezerve vlastite supstance. I tome je po svemu sudeći došao kraj.
Simptomi bujica su se javljali više puta. Mnogima je još u živom sjećanju mučni i dugački štrajk radnika „Žitoprerade“ pred vratima kantonalne vlade, višekratne manifestacije nezadovoljstva prosvjetnih i zdravstvenih radnika, boraca, poljoprivrednika, februarski protesti iz 2014.g. Sve te manifestacije vlasti su prikrivale i ublažavale raznim potezima koji su se povremeno priviđali kao učinkoviti.
Najveći problem grada, nezaposlenost, se rješavao na najlošiji način. Uglavnom gomilanjem ljudi u upravi i općenito tzv. javnom sektoru. Dakle na račun budžeta. Naši ljudi su došli u situaciju da se i ministarske pozicije i članstvo u zakonodavnim organima vlasti (parlamentima i skupštinama), doživljava kao način rješavanja problema zaposlenja. Za to u toj oblasti i susrećemo svašta. Korupcija je u tom poslu bila glavni alat. Mađioničarskom vještinom korumpirane vlasti su do sada uspijevale manipulirati nezaposlenim i ugroženim građanima. To je bila čudna mješavina straha, očaja, nade, objektivne prisile, nametnute pokornosti, lažnih obećanja, rezignacije i sitnih davanja.
Držeći ljude u stalnoj egzistencijalnoj nesigurnosti, strah je postao prevlađujuća emocija kod mnogo ljudi. Puno ljudi se nije usuđivalo doći na mjesto gdje se javno i otvoreno govori o životnim pitanjima. Neki mediji, poput radio-Bihaća o nama nikad nisu prozborili ni jednu riječ.
Čini se da je sposobnost i volja građana da dalje podnose takvu nebrigu i neodgovornost vlasti došla do kraja.
Manjak novca u kasi se uredno nadoknađivao kreditima. Za publiku se kao preporuka za kredit pojavljivao tzv. grace period. Realno, grace period je u biznisu poželjan i dobar. U budžetskom zaduživanju to je puko bezobrazno prebacivanje tereta na leđa onih koji će doći poslije mene. U Bihaću je upravo to na sceni.
Ostali smo i bez fabrika i bez kapitalista. Dobili smo 12 do 15.000 nezaposlenih. Naši sugrađani su tu činjenicu primili sa čudnim mirom. Grad je u dugu većem od 2,5 godišnjih budžeta, krediti su dospjeli na naplatu, nezaposlenost je postala gotovo nerješiv problem, ovaj grad napustilo oko 10.000 njegovih stanovnika, beznađe, strah i obespravljenost i zaposlenih i nezaposlenih, besperspektivnost i nesigurnost su postale osnovne karakteristike društvenog i psihološkog stanja građana. Građani sve teže žive, preglomazna administracija sve lošije funkcionira, dopustila je da se srce grada ozbiljno ošteti, svako malo se bezobrazno i drsko nasrće na rijeku Unu, kriza hara u sportu, kulturi, školstvu, zdravstvu, javnom informiranju. Živimo neviđenu krizu morala. Do jučer pošteni i časni ljudi, kada se nađu u prilici, prave kalkulacije; milion za par godina zatvora ili čist obraz bez miliona. Nerijetko se opredjeljuju za prvu varijantu. Pri tome računaju na korumpirano i politici podređeno sudstvo koje dozvoljava da radni sporovi traju decenijama. Pompezna hapšenja i glamurozne optužnice su teatarske predstave za mase iza kojih nema ništa. Samo kod nas ljudi iz pritvora idu u zgradu Predsjedništva da vode razgovore o državnim stvarima. Samo kod nas se otpušteni zatvorenici postavljaju na ista ili slična mjesta odakle su otišli u zatvor. Naše sudstvo služi kao alat politici za gušenje demokratskih sloboda građana, za suzbijanje javne riječi. (AS). Kojekakvim piksama i taksama malom čovjeku je onemogućeno da se bori za svoja prava. Protiv njega stoje galantna prava na korištenje državnih novaca
Grad je potonuo u najveću krizu u posljednjih skoro 70 godina.
Grad Bihać ultimativno treba promjene.
Šta da se radi? Kojim putem i kuda dalje?
Na posljednjim lokalnim izborima je dobio novu vlast. Formirana je prije 100-tinjak dana i preuzela teško breme Četiri stranke koje čine većinu u gradskom vijeću su se dogovarile da „zajednički djeluju u Gradskom vijeću grada Bihaća na jedan potpuno drugačiji, pravedan, pošten i odgovoran način prema građanima.
Pismeno su utvrdile i prioritete svoje akcije. To su:
-zaustavljanje daljeg zaduživanja grada, otvoreno planiranje i trošenje budžetskih sredstava;
-popis imovine grada i zaustavljanje prodaje kapitalnih vrijednosti;
-nastavak reforme javne uprave, zaustavljanje daljeg zapošljavanja na račun budžeta;
-donošenje prostorno-planskih dokumenata, posebno plana užeg centra grada;
-program GV za borbu protiv korupcije uz aktivno uključivanje građana u taj proces;
-stvaranje povoljnog ambijenta za investicije i porast zapošljavanja;
-pokretanje svih turističkih potencijala grada;
-visok nivo ostvarenja ljudskih prava.
Već na početku je vidljivo da nova vlast nailazi na sistemske ili montirane prepreke, koje su u funkciji trošenja puno energije na skromne rezultate.
Ovaj grad mora napraviti zaokret. Njemu nužno treba razvojni i društveno-politički diskontinuitet. Definitivan razlaz sa dosadašnjim politikama vođenja grada i stvarno vraćanje realnoj prirodi društva koje se u BIH gradi i razvija, zakonu i moralu, a napose građaninu, kao najvećem i neuništivom bogatstvu grada. Vjerujem da je iluzorno očekivati velike razvojne zahvate, zasnovane na desetinama miliona maraka investicija. Sklon sam vjerovati da treba široko buditi i oslanjati se na inicijativu i energiju građanina. Građani ovog grada to očekuju i žele. Na svakom koraku se osjeća spremnost i želja da se bez ikakvih uvjeta pruži puna podrška i pomoć ljudima koji grad vode. Biće velika greška ako se to ne bude maksimalno koristilo.
Pomenuti diskontinuitet se neće glatko ostvarivati. Neki konstitutivni dijelovi vlasti, i nakon što je struka oborila i građani odbacili, i dalje javno zagovaraju urbicidne projekte koji prijete da unište jedan od samo dva objekta u gradu koji imaju višestoljetnu historiju, džamiju Fethiju. Ako se nastave tako ponašati i kod traženja rješenja za druge goruće probleme grada, značajno će usporiti i otežati izlazak grada iz krize. Rizikuju da postanu gradska opstrukcija i da snose posljedice za to.
Građani nisu nikom dali glas da bi se mogao neodgovorno ponašati i kočiti promjene koje se moraju desiti. Za sada kroz legalne institucije vlasti čija je to zadaća i koje imaju kapacitet za to.
Zbog stanja u kojem se grad našao i teškoća sa kojima se susreće smatrali smo svojom obavezom da o tome javno govorimo. Ovaj forum će nastojati da nam se u tome pridruže sve ostale građanske strukture, javni radnici, dobronamjerni mediji, stručnjaci i akademska zajednica.
U protivnom bi se mogla povratiti 2014.g. ili u tom smislu nastati 2017.g.
Evropska unija je 02.02.2017. godine objavila zvanične rezultate za odobrene projekte na programu Interreg IPA prekogranični program – Hrvatska – BiH – Crna Gora. Odobren je i zajednički projekt JU „Razvojna agencija Unsko-sanskog kantona“ i Regionalne energetske agencije Sjeverozapadne Hrvatske (REGEA) pod nazivom „Grijanje zajednica obnovljivom energijom (RENEW HEAT)“. Partneri na projektu su i Karlovačka županija i Općina Cazin.
Glavni cilj je učestvovati u energetskoj regionalnoj tranziciji koja će se zasnivati na održivom korištenju lako dostupnih obnovljivih izvora energije – drvo – što dovodi do povećane energetske sigurnosti, čišćeg okoliša i jače ekonomije prekogranične regije. Naime, Hrvatska i BiH su zemlje bogate šumama i drvo se tradicionalno koristi za grijanje i kuhanje. Problem je u tome što ovaj način grijanja nije održiv, a šteti okolišu. Ovim projektom ćemo promijeniti tu lošu reputaciju drveta i pokazati da ovo najstarije obnovljivo gorivo ne samo da može smanjiti emisiju ugljičnog dioksida, nego i pomoći u razvoju lokalne ekonomije, ako se koristi na održiv način. Cilj ovog projekta je da se tradicionalno grijanje na drva zamjeni grijanjem na drvnu biomasu.
Kroz projekt će biti instalirane tri peći na biomasu u zgradam u javnom vlasništvu i to dvije u Općini Cazin i jedna u Karlovačkoj županiji. Uz to će biti organizirane i održane edukacije na temu korištenja drvne biomase i inovativnim poslovnim modelima za predstavnike javnog i privatnog sektora, kao i studija koja će donosiocima odluka pokazati sve prednosti korištenja drvne biomase za grijanje. Implementacija projekta će trajati 18 mjeseci.
Husein Rošić, premijer Unsko-sanskog kantona uputio je službeni dopis JP Ceste F BiH reagujući na postavljanje tabli upozorenja na ulazu u kanjon Une, prema Bosanskoj Krupi.
„ Kao i svi građani Unsko-sanskog kantona neugodno sam iznenađen načinom za kojim je JP Ceste F BiH izbjegla rješavanje opasnosti od odrona na ovom putnom pravcu, a kao premijer Kanton zatečen sam natpisom o vožnji na vlastitu odgovornost, čime se federalno poduzeće odreklo odgovornosti za loše stanje puta. Odricanje odgovornosti neće riješiti problem, a vanredna mjera, ukoliko je procijenjen da je rizik kretanja tim pravcem prevelik, trebala bi biti hitna intervencija na rekonstrukciji. Za vrijeme nedavne posjete delegacije F BiH, na čelu sa premijerom F BiH, jasno je rečeno da će se intenzivno raditi na obnovi putnih komunikacija i mi želimo vjerovati da će uslijediti ispravljanje ovog nepromišljenog poteza koji su građani doživjeli kao dokaz zapostavljanja Krajine. Očekujem informaciju o planu za otklanjanje opasnosti za kretanje ovim pravcem.”
Bišćanka Ajla Kurtović, ponijela je ovogodišnju laskavu titulu Miss Unsko-sanskog kantona (USK).
U konkurenciji devet djevojaka koje su uše u finalni izbor, 20-godišnja Ajla je, prema ocjenama četveročlanog žirija, proglašena najljepšom djevojkom USK-a.
Lejla Ganić izabrana je za Miss šarma, a Amina Turić za drugu pratilju Miss USK.
Pored Ajle, priliku da učestvuju na izboru Miss Federacije, osim prve i druge pratilje, dobile su još i miss šarma i fotogeničnosti.
Ja mislim da mi u Krajini treba da osnujemo njemačku autonomnu oblast. Ne znamo gdje nas je više – u Njemačkoj ili u Krajini, ali svaki dan nas je sve više u Njemačkoj a sve manje u Krajini.
Ovde ti se sad djecu čime rode uče Njemački. Samo čuješ tamo nana unuku govori: Halt Salko, halt. A Salko malo nani odgovara: ih libe burek, nano.
A što se tiče zaposlenosti u Krajini – fala Alahu dragom u svakoj familiji jedno radi. I to na tome da ode odavde. A ostali su zaposleni oko toga da mu pomažu.
U Bihaću, Cazinu, Sanskom mostu skinuli smo table na kojima piše Biro za zapošljavanje – Unsko sanski kanton i postavili nove: Biro za zapošljavanje Baden vinterberg.
A Bihać – e Bihać, on je čudo. Mogao bi se pripojiti Grčkoj pa da postane glavni grad Grčke. Toliko je zadužen. Gradonačelnik nedavno došao na vlast, tj. Šuhret Fazlić i sad hoće da promijeni ime u Šuhretos Fazlikos a čujem da mu na sijelo dolazi onaj Konstatin Cipras.
Na ulazu u Krajinu piše Akuntg Aktung, a na izlazu : Los, los.
Eto, nedavno neki nezaposleni hajvani, zbog očajno ekonomske situacije, pokrenuli inicijativu da se našem biseru, rijeci Uni promijeni ime i da se zove Unju, tako da ovi što hoće da se bace u rijeku Unju imaju naredbodavnu izliku za svoj samoubilački postupak.
Uzelo to bolan maha, pa se bojimo štete za turizam. Nezaposleni, mladi bez posla i penzioneri hoće da preimenuju naš turistički dragulj rijeku Sanu u Sranju. Đe si skako – u Sranju.
Ali mi se borimo. Evo nedavno smo pokrenuli inicija tivnu inicijativu da se ponovo grade titove vile ko nekad. Samo za Angelu Merkel, tj. Merkelove vile, da ona đe doć da ohane.
Ni snijeg se ovde više ne zadržava: čim padne neko ga na krovu od auta odveze u Njemačku sa sobom na tri mjeseca. Ih što će se vratit’.
Iako je situacija sve gora i gora, narod se prilagodio. Sad se pravi pita apaurinuša, pita leksiliumaša, pita antidepresivka, pravi se Jebiga čorba. Narod očvrsno. Ne pravi više Bosanski lonac već Bosanski konac: uvućemo konac između zuba pa čačkamo ono od jučer što je ostalo.
I kod omladine koja hoće da se ženi mijenjaju se običaji. Cure se dijele na kredituše i zavaljuše. Tj- one čiji babo je kreditno nesposoban i one čiji se babo kreditno zavalio da ne more više.
Najtraženije nisu ni plavuše ni crnke već žirantuše i sposobnonjakuše, tj. one čiji babo još more bit žirant ili dići kredit za namještaj auto i kuću.
Dok u Bosni najviše umiru od raka ili od srca, u nas u krajini se najviše umire od dosade – nema šta da se radi.
A sve manje se umire od srca, a sve više od guzice: nikako da nam dodje iz guzice u glavu pa sve ostane u guzici dok nas ne strefi guzni infarkt. Joj, šta je šupaka pomrlo od tog ovdje.
Dugogodišnji kralj bihaćkog undergrounda Prljavi Hari ovih dana je svoje fanove obradovao novom pjesmom „Prag tolerancije“.
Još jedan bihaćki slobodno možemo reći brand Kibo je ubacio svoj bit kao podlogu za Harijev tekst i dokazao da su bihaćki umjetnici kvalitetom u samom vrhu regionalne scene.
„ Da li da odem ili da ostanem?…“ najvažnije pitanje svih radno sposobnih stanovnika naše regije je veoma kvalitetno provučeno kroz tekst ove pjesme. Da socijalna angažiranost ne bi bila samo furka, a problemi mladih samo neka virtualna lajkanja statusa pobrinuo se bihaćki reper. Naime sve što muči mnoge generacije stasale u trenutnom sistemu on je odrokao u mikrofon, ukoliko se pitate da li da odete ili da ostanete, prije razmišljanja poslušajte pjesmu možda vam pomogne u razmišljanju i donošenju bitnih odluka.
Husein Rošić, premijer Unsko-sanskog kantona uputio je službeni dopis JP Ceste F BiH reagujući na postavljanje tabli upozorenja na ulazu u kanjon Une, prema Bosanskoj Krupi.
„Kao i svi građani Unsko-sanskog kantona neugodno sam iznenađen načinom za kojim je JP Ceste F BiH izbjegla rješavanje opasnosti od odrona na ovom putnom pravcu, a kao premijer Kanton zatečen sam natpisom o vožnji na vlastitu odgovornost, čime se federalno poduzeće odreklo odgovornosti za loše stanje puta. Odricanje odgovornosti neće riješiti problem, a vanredna mjera, ukoliko je procijenjen da je rizik kretanja tim pravcem prevelik, trebala bi biti hitna intervencija na rekonstrukciji. Za vrijeme nedavne posjete delegacije F BiH, na čelu sa premijerom F BiH, jasno je rečeno da će se intenzivno raditi na obnovi putnih komunikacija i mi želimo vjerovati da će uslijediti ispravljanje ovog nepromišljenog poteza koji su građani doživjeli kao dokaz zapostavljanja Krajine. Očekujem informaciju o planu za otklanjanje opasnosti za kretanje ovim pravcem„ – poručio je premijer Vlade USK, Husein Rošić.
Osim Sarajeva i Jajca, ni jedan bosanskohercegovački grad nije tako historijski zanimljiv kao što je to Bihać. U samoj gradskoj jezgri nalaze se brojni kulturno-historijski spomenici koji svjedoče o njegovoj bogatoj historiji protkanoj različitim kulturama, običajima i religijama.
Smješten na sjeverozapadu Bosne i Hercegovine, stoljećima vjerni čuvar nemirnih bosanskih granica, Bihać je bio i ostao istureno krajište na vjetrometini krvavih ratova i sukoba velikih svjetskih carstava. Grad je smješten u kotlini na obalama najčišće rijeke na Balkanu koja mu daje posebnu čar i stoljećima mami uzdahe brojnih posjetilaca, ali i samih Bišćana, koji su, odrastajući uz ljepote Une, stvarali i skladali najljepša umjetnička djela.
Prvi pisani tragovi
Početkom 8. stoljeća p.n.e. bihaćku dolinu naseljavaju dijelovi japodskih plemena sve do pojave Rimljana na ovim prostorima hiljadu godina kasnije. Rimljani će ovaj prostor zadržati sve do propasti Zapadnog rimskog carstva 476. godine, a Bihać dolazi pod vlast Gota do 535. godine, da bi ga zatim naselili Slaveni oko 602. do 614. godine. Do polovine 9. i u 10. stoljeću Bihać je u sastavu Slavonije, odnosno Panonske Hrvatske, a zatim dolazi pod vlast Avara, pa Franaka, a od desetog stoljeća uklapa se u historijski razvoj ugarske države. Od početka 12. stoljeća i dalje tokom cijelog srednjeg vijeka pod ugarskom je vlašću. Sve do tada, gotovo svi izvori govore o ovom području kao bihaćkom kraju, bihaćkom polju, odnosno, često prostoru bez imena, dok se grad još ne spominje.
“Prvi dokument u kojem se spominje Bihać kao grad potječe iz 1260. godine. Iz njega se može vidjeti da je Bihać znatno stariji jer se već spominje kao utvrđeni grad. U dokumentu ‘Bela IV’, ugarsko-hrvatski kralj daje Topuskoj opatiji zemlju nekog Bridislava i Ludugara, po imenu ‘Crala’ (Kralje), sa šumom, ribnjacima i pašnjacima, da ova opatija na njoj uredi svoj posjed. Ta zemlja, koja se nalazi sjeverno od Bihaća, Topuskoj opatiji služit će za izdržavanje u gradu, gdje su oni već počeli graditi kuće i tornjeve za odbranu, smještenog na otoku sv. Ladislava. Pretpostavlja se da je već na tom otoku postojao grad i da se izgradnja koja se spominje odnosi na njegovo bolje utvrđivanje prema istočnim granicama, odnosno prema bosanskoj državi”, objašnjava nam historičar dr. Fikret Midžić.
Stariji historijski dokumenti navode mišljenje da je Bihać neko vrijeme bio “metropolis et propugnaculum totius regni Croatiae”, odnosno glavni grad Hrvatske. Međutim, profesor Franjo Jurić kaže da među historičarima o tome ne postoji konsenzus.
“Ova je teza najvjerovatnije zasnovana na činjenici da onaj tko je u tom razdoblju pod svojom kontrolom imao Bihać imao je i vlast u Hrvatskoj, a sam geografski položaj Bihaća opravdava ovakve pretpostavke. S druge strane, ne može se pouzdano govoriti o postojanju glavnih gradova u tom vremenu jer su tadašnji vladari imali uglavnom privremena sjedišta. Neki povjesničari smatraju da je naziv Bihaća kao slobodnog kraljevskog grada zamjenjivan s Biaćima kod Splita”, navodi Franjo Jurić, profesor historije u Katoličkom školskom centru u Bihaću.
Sagrađen na umjetnom otoku
Nema dovoljno podataka o tome kako je Bihać izgledao u 13. stoljeća. Historičarima je poznato da je u tom razdoblju grad imao 7 crkava, među kojima je najveća bila gradska crkva sv. Antuna. U istom se stoljeću spominju i dominikanci, koji su imali samostan u blizini gradske crkve, zbog čega većina historičara smatra da je crkva sv. Antuna bila njihova crkva. Osmanlijskim osvajanjem Bihaća 1592. godine ta je crkva pretvorena u džamiju koja dobila naziv Fethija (osvojena). Osim dominikanaca, u 14. stoljeću u Bihaću se spominju i franjevci, koji su imali crkvu sv. Marije i svoj samostan.
“Na osnovu kasnijih podataka, posebno onih iz 16. stoljeća, zaključuje se da je Bihać sagrađen na umjetnom otoku, opasan bedemima na kojima se nalaze puškarnice okruglog i četverokutnog izgleda. Bihaćka tvrđava imala je kupasti krov, što je vidljivo iz srednjovjekovnog grba. U grad se ulazilo kroz troja vrata: onih prema Izačiću, Zavalju i Uni. Na osnovu sadržaja jedne glagoljačke listine s kraja 14. stoljeća, primjetno je da pečat srednjovjekovnog Bihaća čine tri kule i srednja koja je imala zastavu. Isti motiv imao je i srednjovjekovni grb grada Bihaća”, kaže Jurić.
S obzirom na to da je historija grada protkana različitim kulturama, religijama i običajima, svaka od tih kultura ostavila je na njega neizbrisiv trag. Kulturno-historijsko naslijeđe i danas Bihać čini privlačnim ljubiteljima univerzalnih vrijednosti. Kapetanova kula, crkva sv. Ante Padovanskog, nekad jedna od najvećih katoličkih bogomolja, turbe koje potječe iz vremena austrougarske okupacije Bihaća (izgrađeno u čast palim braniocima grada), džamija Fethija i bedemi koji još prkose vremenu podsjećajući na davna vremena ponosa i slave, najvredniji su kulturno-historijski spomenici u samom centru grada.
“Najznačajniji je ostatak osmanskog Bihaća Kapetanova kula, čije se vrijeme izgradnje može smjestiti na početak 18. stoljeća. Dolaskom austrougarskih vlasti u Bihać 1878. godine, Kapetanova kula je, adaptacijom unutrašnjeg prostora 1889. godine, pretvorena u okružni zatvor. Na osnovu podataka, može se konstatirati da je u njoj na tri kata moglo biti smješteno oko 50 zatvorenika koji su tu izdržavali kaznu zbog težih kaznenih prekršaja”, pojašnjava dr. Midžić.
Slijedeći politiku Beča da se vjerske institucije koncentriraju u centru grada i da se tako prekine dominacija muslimana nad gradskom jezgrom, Benjamin Kalaj daje bihaćkim vlastima i građanima nalog da u svrhe gradnje katoličke crkve ustupe jednu lokaciju. Dolazi do pregovora između župnika i muslimana o kupovini zemljišta i pružanja pravne, te moralne i finansijske pomoći prilikom njene gradnje. Muslimani su bili prinuđeni sve prihvatiti jer ni u kom slučaju nisu željeli da se džamija Fethija vrati katoličkoj crkvi. Ova izjava poslana je Zemaljskoj vladi u Sarajevu, od koje stiže odgovor da je predviđeno rušiti utvrdu oko grada i da bi mjesto za gradnju crkve mogla biti lokacija groblja sv. Lucije.
“S obzirom na to da je gradnja crkve vezana za rušenje bihaćkih bedema, veća je vjerovatnoća da to nije učinjeno 1884. godine, već nešto kasnije, po dobijanju suglasnosti i početnih novčanih sredstava od Zemaljske vlade i priloga građana. Crkva je završena 1891. godine, da bi njena dogradnja, odnosno produživanje za 11 metara, uslijedila 1899. godine, a dograđeno je okruglo svetište. Prilikom bombardiranja Bihaća 1943. godine, crkva je potpuno srušena. Ostao je samo toranj sa zvonikom”, navodi dr. Midžić.
Kada prođete pored mauzoleja smještenog uz toranj nekadašnje katoličke crkve i pored grobnica bihaćkim plemićima i vitezovima, prvo što se zapitate jeste ko je sahranjen tu i ko je izgradio ovo turbe. Midžić kaže da je osnivač i graditelj ovog turbeta Mehmed-paša Bišćević, bihaćki beg i kapetan, a podaci o tome da je upravo on idejni tvorac ovog djela nalaze se u časopisu Nada iz 1901. godine, u kojem je objavljena veoma zanimljiva priča. Naime, budući da je kuća Mehmed‑paše bila smještena uz samu kulu, prenosi se da je Mehmedova majka s prozora, na mjestu gdje se danas nalazi turbe, vidjela dva plamena vatre, nakon čega je on naredio da se tu izgradi mauzolej.
“Turbe je izgrađeno od drveta 1886. godine, da bi ga austrijske vlasti srušile oko 1890. godine. Iste godine podiže se novo turbe od tesanog kamena bihacita. Objekt turbeta u Bihaću pripada tipu turbeta s oktogonalnom osnovicom pokrivenih kupolom. Svjetlost iz zemlje, po uvjerenju muslimana, jesu dva nura koja su ukazivala na to da su na tom mjestu poginula dva borca i da su kod Boga počašćeni kao šehidi. Prema nekim mišljenjima, borci su poginuli prilikom odbrane grada od austrijskih trupa, ali ima i mišljenja da su poginuli prilikom osmanskog zauzimanja Bihaća 1592. godine. Dugo je ovaj mauzolej čuvao stražar s puškom. Turbe drvene konstrukcije obnovila je ugledna porodica Hustanbegovića, ali i predstavnici osmanskih vlasti nakon odlaska Mehmed-paše Bišćevića iz Bihaća 1851”, ističe dr. Midžić.
U gradskoj jezgri nalazi se nekoliko historijskih spomenika od izuzetne vrijednosti. Ovi spomenici, uz ostatke bedema koji su nekada opasavali grad čuvajući ga od najezde neprijatelja, svjedok su burne, ali i junačke historije Bihaća. Stoga ne čudi što ovi spomenici privlače znatiželjne turiste koji posjećuju Bihaćku krajinu zbog njenih prirodnih ljepota, ali i kulturnih vrijednosti koje su spoj višereligijskog i višenacionalnog identiteta Bihaća.
Idejni tvorci modernog Bihaća
Dolaskom Austro-Ugarske, arhitektonski identitet grada postepeno se mijenjao. Bihać se polahko transformirao u moderni evropski grad s novim građevinskim stilovima i načinima gradnje. Romanika, gotika, historicizam, pseudomorski stil, secesija, bosanski slog i neorenesansa stilovi su koji su tokom historije obilježili arhitekturu grada Bihaća.
Franc Blažek je Čeh koji je arhitekturu učio na Odsjeku za arhitekturu Umjetničke škole u Brnu 1882. godine. Studirao je i na prestižnoj Akademiji likovnih umjetnosti u Beču na Odsjeku arhitekture kod profesora Friedricha Schmidta. U Bosni i Hercegovini je djelovao krajem 19. stoljeća radeći kao arhitekt u Građevinskom odjeljenju Zemaljske vlade. Blažek je svojim radom i djelima obogatio bosansku arhitekturu. Pronikao je u suštinu pseudomaurskog stila, kojeg je interpretirao na objektu medrese u Bihaću i “Paviljonu”, u koje je ukomponirao razne regionalne škole islamske arhitekture i tako doprinio razvoju bosanskog stila.
Karel Panek je također Čeh koji je gradio objekte javnog karaktera kao što su kasarne i direkcije. Uz stil renesanse, primjenjivao je i neogotiku. Neosporno, njegovo je najveće djelo “Bosanski paviljon” na svjetskoj izložbi 1900. godine u Parizu. Paviljon predstavlja pravu ekspanziju duha, fantazije i slobodne interpretacije stilova.
Josip Pl. Vancaš mađarski je arhitekt koji se iškolovao u Beču, također kod profesora Schmidta na Akademiji likovnih umjetnosti. Vancaš je bio strastveni ljubitelj bečkih arhitektonskih trendova, ali nije bio obični imitator. Prilagođavajući bečke modele bosanskim uvjetima, težio je valorizirati sve bosanske vjerske zajednice, pa je za to bilo potrebno izgraditi vjerske objekte za sve vjernike. Tako je historijsko jedinstvo prijestolja i oltara, skovano u Beču, moralo biti izraženo na različit način u različitim građevinama.
“U svojoj bogatoj karijeri projektirao je oko 70 objekata: crkve, zgrade, škole, banke, hotele, privatne kuće, fabrike, oltare… Za Bihać je značajna gradnja Privilegovane zemaljske banke za Bosnu i Hercegovinu. Uviđajući vrijednost narodnog graditeljstva i arhitektonskog graditeljstva u cjelini, iznio je u Bosanski sabor 1911. godine Rezoluciju o zaštiti spomenika kulture, njihovoj evidenciji, snimanju, čuvanju i povlasticama za gradnju u ‘bosanskom stilu’”, pojašnjava Midžić Vancašov značaj za Bihać i njegovu arhitekturu.
Rudolf Tonnies je Slovenac koji je projektirao gradsku vijećnicu u Bihaću. Spomenimo na kraju i Poljaka Ludviga Hubera, koji je također doprinio bihaćkoj arhitekturi. U svojoj dugoj i bogatoj historiji Bihać baštini kulturu Mediterana, Orijenta i Zapada. “Moglo bi se slobodno kazati da je Bihać hiljadu stvari istovremeno. Nije to jedan pejzaž, već bezbroj pejzaža, niti je to jedna priča, već niz priča i civilizacija koje se slažu jedna na drugu. Govoriti o Bihaću s historijskog aspekta znači uranjati u najdublja stoljeća i susretati se s drevnim stvarima koje su još žive i dodiruju u njemu ovo savremeno. Sve je to zato što je Bihać jedna izuzetno stara raskrsnica u koju se stoljećima slivaju i miješaju ljudi, rijeka, ideje, religije i načini življenja, obogaćujući tako njegovu historiju”, ističe Fikret Midžić.
Taj šareni Bihać raskršće je na kojem se sve miješa i iznova nastaje kao izvorno i unikatno.On je spoj prirodnih blagodati i mnoštva ljudskih napora. Izgled grada odražava njegovo historijsko iskustvo i zato pitanje njegovog identiteta nije jednostavno, a malo gdje je ono toliko kompleksno kao u Bihaću
Grad Bihać, općine, javna i privatna preduzeća kao i nevladin sektor u mogućnosti su svake godine aplicirati za sredstava koja se namjenski prikupljaju iz ekoloških naknada. Da bi dobili značajna sredstava dovoljno je da apliciraju sa kvalitetnim eko projektima.Po tom osnovu u prošloj godini plasirano je više od milion maraka koja dodjeljuje Ministarstvo građenja,prostornog uređenja i zaštite okoliša. Očekivanja su da će se i ove godine isto toliko prikupiti sredstava pa čak i višete dodjeliti kvalitetnim eko programima.
Eko projekti tako se odnose na poboljšanje energetske efikasnosti, zbrinjavanje otpadnih voda, jačanje ekološke kulture građana, akcija čišćenja, uređenja, selektivnog skupljanja otpada. I ove godine općine, javna i privatna preduzeća, nevladin sektor i pojedinci mogu očekivati sredstava koja su namjenski planirana u pomenute svrhe, kazali su nam u Ministarstvu za građenje, prostorno uređenje i zaštitu okoliša USK.
Slab odziv nevladinog sektora
Sredstava koje se prikupljaju, u najvećem iznosu upravo iz registracije vozila, slijevaju se u Fond za zaštitu okoliša koji ih potom dostavlja USK, odnosno Ministarstvu za prostorno uređenje. U prošoloj godini za eko naknade Fond je Kantonu dostavio 1.014.000 maraka. Najveći dio, oko 45 posto dobijaju općine, odnosno Grad Bihać kojeg, opet zbog broja registriranih vozila, sljeduje najviše sredstava.Tu su i projekti koje direktno realzira Ministarstvo, a koji se također realzuju u osam općina USK. U Ministarstvu ističu da je slab odaziv nevladinog sektora koji takodjer ima pravo da aplicira na pomenuta sredstva, te apeluju na njih da se uključe više po pitanju zaštite okoliša, da daju svoj doprinos.
Važno je reći da je Ministarstvo usvojilo i Pravilnik o monitornigu utroška sredstava prema kojem je korisnik sredstava iz eko naknada u obavezi pravdati dodjeljen iznos, a nerijetko na teren izlaze i članovi tima koji Ministarstvo formira kako bi se na licu mjesta uvjerili u realizaciju projekta sa kojim se apliciralo.
