Stotinu trideset skulptura nastalo je u Starom gradu između Cazina i Bihaća, lijepa priča je nastavljena i ovog augusta.
Šezdesetih godina prošlog stoljeća u Starom gradu Ostrožac, što se nadvisio nad Unom, poloveći razdaljinu između Cazina i Bihaća u Bosanskoj krajini i jednom od najljepših starih gradova u Bosni i Hercegovini, nastala je Kolonija kipara. Prva u tadašnjoj zajedničkoj državi Jugoslaviji, ali i među prvima u Evropi.
Došli su tada umjetnici sa svih strana svijeta, slučajno ili ne… ali, došli i – ostali. I tako pola stojeća u zidinama ovoga staroga zdanja odzvanjaju udari dlijeta i čekića.
I ovih augustovskih dana oživljava tradicija i vrijeme kada je ovdje nastajala Kolonija – simpozij kipara. Podsjećaju i na prve učesnike i nastanke skulptura. I nastanak svojevrsnog Parka skulptura, koji je umnogome opredijelio funkciju i ulogu Starog grada, ali i izmijenio sliku ovoga kraja i značajno utjecao na percepciju i razumijevanje umjetnosti među Krajišnicima, koji su se početnih godina čudili, a onda prihvatili kao svoje.
Angelina Gatalica, Anto Dobro, Milena Lah, Marija Ujević, Drago Tršar, Fran Kršinić, Stipe Ledić, Stipe Sikirica, Ula Enstad… počeli su niz, kojeg su nastavili Dominik Labovie, Inoue Yukichi, Hideko Myata, Sergie Neimer, Mithal Gavula, Mustafa Skopljak… Sve do Samira Sućeške, profesora sa Akademije likovnih umjetnosti u Sarajevu, koji pomaže diplomcima Amini Šečić i Deni Hadžihasanović, koji u ovogodišnjoj Koloniji klešu svoje skulpture.
Zbog kamena ‘bihacita’
I tako svakog ljeta… i pola stoljeća. U Parku se broj skulptura zaustavlja na 130. Obilazeći skulpture, na početke, ali i trajanje Kolonije podsjeća Ismet Kasumović, predsjednik Savjeta Kolonije. Čovjek koji je bukvalno cijeli život posvetio ovom neobičnom, rijetkom i referentnom kulturnom i umjetničkom poduhvatu.
“Kako ovaj kraj, posebno područje Bihaća, posjeduje velika nalazišta kamena ‘bihacita’, koji je poseban za oblikovanje zbog svojih karakteristika, razmišljali smo kako ga približiti umjetnicima-kiparima… Tako je rođena ideja o osnivanju Kolonije”, priča Kasumović.
Ideju su prihvatili u tadašnjem Zavodu za kulturu i naslijeđe Bosne i Hercegovine i finansijski podržali, pa su se kipari 1967. godine okupili u Bihaću. Krenulo je oblikovanjem “bihacita”, a nakon dvije godine preselili su se u zidine Staroga grad Ostrošca. I tu ostali.
“Kada su građani, u to vrijeme, u bihaćkom parku ugledali kamene blokove i umjetnike koji ih obrađuju sa skela, nastajalo bi neopisivo uzbuđenje”, kazuje Kasumović, podsjećajući na svakog od 130 učesnika, pamteći o svakom poneku priču.
Čudesni Stari grad
Učesnici su svojim ostvarenjima vrlo brzo izmijenili sliku ovog kraja i značajno utjecali na percepciju i razumijevanje umjetnosti. Skulpture se nalaze i pred školama, preduzećima, institucijama, u gradskim parkovima u Cazinu i Bihaću, i tako dopunjavaju ljepotu ovoga kraja.
“Skulpture su ubrzo postale značajan i neprolazan dio ljepote i utiska koji ostavlja ovaj kraj, i to je postalo dijelom svijesti ovdašnjih ljudi. Uvjeren sam da bez Kolonije ne bi bilo ni Škole primijenjenih umjetnosti u Bihaću, niti bi toliko mladih ljudi iz ovoga kraja otišlo na likovne akademije u Sarajevo, Zagreb, Ljubljanu, Beč… a otišlo ih je na desetine. Tako je i nastala i opstala Kolonija i za pola stoljeća više od 130 skulptura naselilo je cazinsko podneblje”, kaže Kasumović.
Teško je danas opisati koliko su stanovnici Ostrošca, Cazina i Bihaća živjeli i žive za Koloniju, družili se s kiparima, koliko su je i kako prihvatili. Najvjernije o tom govori sjećanje na boravak i rad u Koloniji japanskih umjetnika Inoue Yukichi i Hideko Miyata. Oni su svoja djela radili u ljeto 1979. godine. Bili su među prvim stranim umjetnicima-učesnicima Kolonije.
Zapisao je tada Miyata: “Ambijent tog čudesnog Starog grada i zamka je nevjerovatno inspirativan i zato bih svakom skulptoru, bilo odakle iz svijeta, poželio da tu provede određeno vrijeme i ostvari neki svoj projekat.”
‘Ranjene’ skulpture
Ostali su zapisi i francuskog kipara Dominique Lebauvie, koji je boravio u koloniji kasnih sedamdesetih godina prošlog stoljeća, pa Sergea Nemeira: “Začuđeni smo. Osvojili su nas mir i ljepota pejzaža i skulpture koje su već ispunjavale prostor između zidina staroga zamka. I rad u kamenu ‘bihacitu’, rad sjekirom. Začuđeni smo što je i sjekira toliko efikasna u prvoj, gruboj, obradi kamena ‘bihacita’. Taj je ‘bihacit’ čudesno mekan. Možeš ga obraditi kako želiš, a onda on sa svakom godinom postaje sve tvrđi.”
Kolonija je preživjela i ratne strahote. Kako je Stari grad Ostrožac, samim tim i Park skulptura, bio gotovo na prvoj borbenoj liniji i skulpture su bile izložene onom što historija donese. Neke su „ranjene“ od granata, neke teško oštećene, ali srećom, nije ih veliki broj doživio takvu sudbinu. Rane od granata zadobila je “Čitateljka” Frana Kršinića, pa skulpture Ivana Kožarića, Save Sandića, Pavla Radovanovića…
Umjetnici su ponovo stigli odmah prve poratne godine, što je za svakog ovdje bio poseban događaj. Došli i vratili život Koloniji. S ponosom i o tome ima priču Kasumović.
“Odmah nakon rata javili su se Inoue Yukichi i Hideko Miyata, koji sada žive u Parizu. Javili su se Serge Nemeir i Dominique Lebauvie, pa Ola Enstand iz Norveške, koji je u Koloniji boravio 1973. godine. Zanimala ih je sudbina Kolonije, skulptura…”
Pejzaž, ljudi i skulpture
“Nismo mogli, kada smo boravili u Ostrošcu, ni zamisliti da se tako nešto moglo desiti u toj predivnoj zemlji. Mislili smo na te divne ljude i na svoje skulpture u tim ratnim godinama”, napisali su ovi umjetnici, a kad su čuli da su neke oštećene, pokrenuli su aktivnosti na prikupljanju sredstava za sanaciju i popravak te očuvanje fonda.
Kasumović naglašava poruke Hideka Miyate. Napisao je: “Ne znam šta je ljepše u tom kraju – pejzaž ili ljudi. Znate, ja sam, ako mogu tako kazati, ratno dijete. Otac mi je poginuo u ratu u Japanu, a moja prva sjećanja su američko bombardiranje, Hirošima, logori, okupacija… Snažno me potresa sve u vezi s ratom. Zato sam plakao te davne 1979. godine u ostrožačkom Starom gradu dok sam sa svojim domaćinima pjevao o Hirošimi, a moji su me domaćini pratili kako su znali… Plakao sam kada sam saznao za rat u Bosni, kada sam mislio na divne ljude s kojima sam se družio, na skulpture…”
Do prije rata bila je ovo kolonija uglavnom domaćih, jugoslovenskih, skulptora, s težnjom da stekne i internacionalno obilježje. Obnovljena Kolonija, zbog ratova i historijskih promjena u posljednoj deceniji prošloga stoljeća, postala je u potpunosti internacionalna. Sada s težnjom da bude podsticaj za razvoj bh. skulpture.
Kolonija je posljednjih dvadesetak godina i zvanično dobila epitet “internacionalna”, ali atmosfera u Starom gradu Ostrošcu je nepromijenjena. Djelići “bihacita” letjeli su i lete svakog ljeta sa odsječenih blokova, da bi se pojavile nove skulpture i pridružile starim.
Čast i priznanje
Stari grad Ostrožac spominje se još 1286. godine, kao vlasništvo knezova Babonjića Blagajskih. Od tada je mijenjao gospodare, među kojima su bili knezovi, age, begovi i kapetani. Gotovo 300 godina Ostrošcem je upravljala porodica Beširević. Pred kraj 19. stoljeća Mehmed-beg Beširević prodao je grad Lotharu von Berksu, koji je u to vrijeme bio okružni načelnik Bihaća. Berks je 1902. godine između zidina Starog grada podigao zamak, koji i danas dominira dolinom Une.
Priču o Koloniji Ostrožac ovog su ljeta nastavili Samir Sućeska, Amina Šečić, Dena Hadžihasanović.
“Posebno je za svakog umjetnika doći ovdje i raditi, jer dolazak i učešće u Koloniji nije samo čast, već je to i priznanje. Naša će djela ostati ovdje s djelima velikih svjetskih umjetnika”, zaključio je profesor Sućeska.
Al Jazeera
