Na redakciju Biscani.net portala (redakcija@biscani.net) je pristigao mail povodom naše dirljive objave o našem sugrađaninu Adnanu Husaku, kojeg želimo podijelti sa našim čitateljima.
Naša sugrađanka N.H. nije ostala ravnodušna nakon komentiranja naših čitatelja životni slučaj Adnana Husaka. Nakon objave “Priča koja će vas ganuti do suza: Mladi Bišćanin koji je živio ispod Gradskog mosta sa dekom i ruksakom (VIDEO)” usljedilo je mnogo reakcja sugrađana razlitičitih vrsta, a osvrt naše čitateljice N.H. prenosimo u cjelosti:
Posjećujem “Biscani.net portal” vrlo često i drago mi je što ste spremni pomoći onima za koje druge nije briga. Svaka čast ljudima koji se uključuju u vaše akcije.
Ono sto zelim reći, čitam komentare na post o momku koji je živio ispod mosta, toliko negativnih komentara osoba koji su mu prvi trebali pomoći i sad se svim silama trude da ga ocrne pred svima pisajući razne gluposti i laži, a ne znaju kako je kad te ostave oni bez čije ljubavi ne možeš živjeti, ne znaju kako je težak život siročeta. Prvo te ostave roditelji jer si im teret, pa te smjeste u dom, gdje trpiš sve i svašta, u školi si odbačen jer si “siroče”. Ne znaju kako je to kad si odbačen od društva, niko te ne želi ili si predmet ismijavanja ili te omalažoavaju na sve načine, smatraju djecu bez roditeljskog staranja robovima dadni mu nek’ radi sve živo za 5 KM, dovoljno mu je to šta će mu više, pa te iskorištavaju kao konja, napatiš se u djetinjstvu ako se to može nazvati djetinjstvom, umjesto igrački čuvaš mlađeg brata i sestru jer su ti roditelji vani u gradu, jedno radi a drugo se zabavlja, namreš se straha i straha, noćima zaspes u suzama i nadi da će mama doći, skupljeni u ćošku iza kauča jer misliš da tako niko ne može da te nađe da te udari, i kad odeš u dom obećaju ti da će ti biti dobro, a pojedini staratelji naprave ti pakao i tako kroz čitav zivot bivaš odbačen od svih. Kad te napadaju braniš se šutnjom jer su te tako učili, ako progovoriš dobiješ batine i za ono sto nisi uradio.
Na kraju kad vise ne možes biti u domu jer si punoljetan završiš na ulici i počinješ ispočetka, bivaš sam i napušten bas kao i u djetinjstvu. Ne znaju tatini i mamini sinovi kako je to kad nemaš nikog da te pogura, ne znaju kako je to kad si primoran tražiti javno pomoć, svjestan toga da ćeš opet biti predmet ismijavanja mnogih ili će te žaliti ili će te blatiti pa da i onaj ko bi ti pomogao pomisli da ti ne treba pomoc, a najžalije od svega toga je to što ti to radi tvoj rod rođeni.
Mogu pisati jos puno toga o našim životima, o životu djece bez roditeljskog staranja, ali za to bi mi trebalo puno više vremena. Ovo je samo mali dio tek toliko da pojedinci shvate da ako neko želi pomoći momku koji je tražio pomoć da se ne miješaju oni koji sjede u kući u šorcu po ovoj zimi, noga preko noge i nema pametnijeg posla nego izmišljati nešto, kao da mu nije dosta njegove muke. Eto vam današnjeg roda.
