Sve ono što je početkom stoljeća imao Beč, imao je i Bihać. Nije šala – bilo je to vrijeme raskošne Austro-Ugarske imperije, u kojoj se tada nalazio i naš grad, pa je, uz sve ostalo, bilo sasvim normalno da Bihać ima i fotografsku radnju.
Možda baš iz Beča stigao je izvjesni gospodin Silberštajn i prvi u ovaj kraj donio čudo neviđeno – umiječe crtanja svjetlom, ili kako se to drugačije kaže, umijeće fotografije.
Ensel Adams još nije bio ni rođen, a Silberštajni su već imali poznatu radnju FOTOGRAF AUS VESPRIM. Na poleđini jedne fotografije, koja predstavlja mladog oficira, s odlikovanjem na mundiru, stoji: PHOTOGRAPH ARTISTISCHES ATELIER VON J. SILBERSTEIN. Kasnije će to biti zaštitni znak radnje u Bihaću, koja je, moguće, bila tek ogranak poznate evropske firme. A gospodin u mundiru? Vjerovatno je taj mladi oficir bio onaj majstor s kojim počinje istorija fotografije u ovom kraju, i naša priča o staroj kući Silberštajn, u kojoj se prvi put u ovom gradu gledalo kroz objektiv neke stare Buschove kamere i slikalo svjetlom.
Naravno, ovo je i priča o ljudima, o umjetnosti i vremenu. Ali, najprije o kući. Neki kažu da je ta kuća već premašila stotu. Postoji vjerovatnost da je djelo gospodina J. Silberštajna i da je građena po uzoru na neku bečku kuću s ateljeom. Ali, ko će to moći da potvrdi, jer se brojke, izmješane sa slovima, slojevima kreča i vremena na fasadi doksata, već dugo ne mogu pročitati. A nešto za inat piše, nešto čemu vrijeme ne može ništa; ni vrijeme, ni vjetrovi triju ratova koji su šibali kuću Silberštajn. Srećem ljude i raspitujem se. Oni misle da je o tome najbolje pitati stare Bišćane. A koje Bišćane? Zar one koji su odavno otputovali na onaj svijet? Rijetki starci, koje viđamo, zabavljeni su sobom i zaboravni. Njima gospodin s fotografije ne znači ništa. Ni kuća, koja je bila najljepša u svoje vrijeme. O tome bi nam jedino mogla da priča gospođa Ljerka Silberštajn, kad bi bila ovdje i među živima, jer sve je i onako odavno prekriveno nekim velom nesjećanja, pa dobar dio naše priče čami u mraku i ne može da nas dozove.
Tako ostaje tajna ko je bio gospodin J. Silberštajn. Za oca gospođe Ljerke se zna; zvao se Leo i imao je najljepši umjetnički atelje, u kom se snimalo zbog staklene terase okrenute istoku, pod dnevnim svjetlom. Poslije je gospodin Leo ljubav prema fotografiji zamijenio za proizvodnju sode, a umjetnost slikanja svjetlom prepustio kćerki Ljerki, pa su na njegovo ime stizale pošiljke porudžbine ovako adresirane: HERRN LEO SILBERSTEIN, SODAWASSERFABRIK, BIHAĆ. Na primjer, od Ed. Angerera, vlasnika fabrike apotekarskih proizvoda iz St, Johanna u Tirolu. Na poleđini vizitkarte kotarskog šumara Ivana majstorovića tekst; lijepo moli da mu se pošalje kištra soda- vode uz račun.
Stizale su i razglednice. Na ostatku jedne još stoji poštanska marka s motivom ćuprije na Drini, na kojoj piše BOSNIEN: HERZEGOWINA.
Niko ne zna kad je umro gospodin Leo Silberštajn. Kažu poslije rata. Ljerka je u ataljeu radila sama dugi niz godina i, sad već stari, bihaćki fotografi dolazili su tu, da shvate čari zaustavljenog trena na staklenoj ploči presvučenoj emulzijom od srebrnog bromida. I naši stari su se ovdje prvi put slikali. Zaustavljeni u mladosti. I mnoge razglednice ovog grada su djelo Silberštajnovih. Mnogi snimci ulica odlutalih niz vrijeme. Porušene kuće u prošlom ratu fotografija uspravlja. kao da je sam Bog poslao fotografa da ispravlja greške koje će kasnije napraviti ljudi i ratovi.
Zato naš grad na starim slikama još ma onaj svoj izgled mladića koji je tek zakoraknuo u nepoznato. Na poleđini većine slika inicijali J.S. “trade mark” porodice. Kuća Silberštajn više ne postoji – srušena je nakon rata. Pa, kako je tekst o njoj pisan ranije (kao i ostali), ona je uspravna i sada jedino u ovoj priči.
