Pošto je ovaj tekst vezan za Krajinu i njen jedini grad, željeli bismo Vam proslijediti tekst Ratka Buksića. Ratko je imao godinu dana kad je kak on kaže bukvalno “donešen” u Bihać. Ova priča se sastoji od tri članka, u kojim je Ratko objasnio izgradnju nekih zgrada poput onih nebodera kod katiličke crkve, ali i prve ljubavi u tzv. mješanim brakovima. Uživajte.

Nisam se oglasio već nekoliko dana jer nije bilo ništa novoga za reći,no u međuvremenu su se pojavila pitanja koja traže odgovore kako ovdje javno tako i u privatnim porukama koje sam dobio od nekih članova,uglavnom “virtualnih prijatelja”.

Istok Micić je prije izvjesnog vremena obajvio neku sasvim “benignu” fotografiju sa jedne od proslava(da ne kazem pijanki)zi vremena dok je a.Želljava bio u operativnoj funkciji pa je priča otišla u sasvim čudan tok.
Ono što je bila svera interesovanja nema direktnu vezu sa aerodoromom, ali svakako ima veze se funkcionisanjem objekta, a svodila se na to kako su se dijelili stanovi, kako se živjelo van žice ili u takozvanom civilstvu, gdje se živjelo, kako je bilo kad se nije radilo pa sam vam odlučio napisati detalje vezane za to.

Činejnica je da se u Bihaću stambeno pitanje rješavalo veoma lako i to sa ostatkom bivše drzave ima veoma malo zajedničkog. Naime,u Bihaću se stan dobijao “samo tako” za razliku od, recimo, vekih gradova poput Zagreba, Splita, Beograda, Pule ili Niša.

Kad smo se moja porodica i ja doselili u Bihać u martu 1968.godine aerodrom jos nije bio zadejstvovan tj.avijacija nije jos “doletila”, ali se uveliko pripremalo najveće prebaziranje ljudstva i tehnike na prostorima tadašnje SFRJ i na tome se radilo u “velikoj” tajnosti koliko zbog društvenopolitičke stuacije u zemlji, toliko iz zbog krize u Čehoslovačkoj te zbog konstantnih tenzija na relaciji “istok – zapad”.
Prvobitna ideja u vrijeme izgradnje aerodroma je bila da se napravi vojni kampus po uzoru na zapadnjačke sisteme što je podrazumijevalo da se vojno-stambeni kompleks izgradi tik uz vojnu bazu.

Za položaj istog je bilo planirano LPS u slengu zvano “el pi es” odnosno Ličko Petrovo Selo gdje se trebala izgraditi zajednica stambenih zgrada, sa pridružnim objektima, u kojima bi živjela aktivna vojna llica sa porodicama, no od toga se veoma brzo odustalo jer to mjesto nije imalo kanalizacijski sistem tj. rijeku tekučicu i time je bilo nemoguće izvesti sitem odvodnje otpadnih voda i fekalija.
Potom je, naravno, odlučeno da se to naselje napravi u Bihaću, jer se po svim računicama pokazalo da je društvenopolitička klima pokazivala da taj gradić ima veoma duboku antifašističku i ljevičarsku provinijenciju, kao i pirjateljsko okruženje (što se u godinama koje će uslijediti pokazalo kao potpuno istinito) te se pristupilo izgradnji spomenutog kompleksa.

Postoje neke duboke nebuloze vezane uz prebaziranje, kao što već rekoh, ljudstva i tehnike, u tako složen sistem kao i činjenica da za to treba dubinska analiza.

Bez lažne skromnosti, smatram sebe jednim od najkompetentnijih ljudi koji danas imaju prava o tome govoriti koliko zbog toga jer sam tamo bukvalno “donešen” sa godinu dana starosti, toliko i zbog toga jer je moj pokojni otac bio prvi OB i osnivač obavještajnog sistema na terenu, a samim tim jer sam u tom okruzenju “imao pristup” povjerljvim informacijama. I zato, ako bilo ko od onih koji ovo sada čitaju imaju želju saznati detalje pozivam na strpljivost.

I, uzgred budi rečeno, sumnjam da će i u slijedećem čanku biti sve izrečeno do kraja, jer treba objasniti “privatni smještaj”, Dom pilota, zgradnju zgrada, princip dodjele stanova, određivanje starosne dobi, pripanost i lojalnost.

 

Ratko Bukšić: Transformacija Bihaća izgradnjom aerodroma Željava (2. dio)

Ovaj dio će biti isključivo dokumentaristički tekst,ali svakako interesnatan pogotovo onima koji vole statistiku i uživaju u proučavanju datuma i mjesta.

Znači. Prije nego što će Željava biti puštena u operativnu funkciju, odnosno dok je građen objekat “Klek” paraleno se gradilo i naselje za smještaj tj.stanovanje prefesionalne populacije, znači pilota i tehničara, pripadnika SUKL-e ili GL na SL ili kao bi to bomabstičnije zvučalo letačke i zemaljske posade vazduhoplovne baze.

Bihać je još prije nastanka Željave već imao kasarnu “27.juli” te vojska nije bilo ništa neuobičajeno ili novo,ali je dolaskom vazduhoplovaca grad počeo dobijati sasvim druge konture. Odmah moram napomenuti da ću sva imena ulica kao i toponime nazivati starim imenima jer današnja ne znam. Postojalo je u gradu 10-ak vojnih zgrada i to dvije u Krupskoj ulici i blizini nekadašnjeg “Higijenskog zavoda” i klaonice, zatim dvije iza gradskog kina “26.Novembar” u Ulici “Gejevo šetalište” kao i desetospratni neboder odmah preko puta istog kina (prva istinska višespratnica sa prvim liftom u gradu). Onda još tri u ulici “AVNOJ-a” i to jedna preko puta Doma JNA i dvije odmah do gradskog parka, kao i dvije u Ulici Petra Kočića na samoj obali rijeke Une i još dvije u Ulici “29.Novembra” na putu prema naseljima “Nova četvrt” i “Privilica”.

Međutim moram napomenuti da je velliku promjenu kako gografsku tako i demografsku grada učinila izgradnja vojno-stambenog kompleksa Harmani II. To je bilo prvo potpuno ubanizirano naselje u BIhaću, a nastalo je izgradnjom četiri četvorostpratne zgrade (prizemlje i četiri kata)sa adresama Harmani H-1, H-2, H-3 i H-4 koje su useljene u avgustu mjesecu 1968.godine. Svi stanovi su bili dvosobni i manje-više iste kvadrature od oko 54 m2 sa izuztekom desne vertikale prvog i lijeve vertikale četvrtog ulaza zgrade H-1 koji su bili trosobni i imali povrsinu od oko 70 m2.

Pošto to nije bilo ni približno dovoljno za smještaj vojnih lica sa porodicama već 1970.godine su dovršena i dva nebodera koji su iz sasvim nepoznatih razloga dobili brojeve H-10 i H-11. Zašto su preskočeni brojevi 6, 7, 8 i 9 niko ne zna, ali nije ni bitno. I u neboderima su isto tako bili samo dvosobni stanovi približne kvadrature, ali za razliku od onog nebodera u centru su imali po dva lifta koji su se zaustavljali na parnim odnosno neparnim spratovima tako da ako biste ušli u desni lift morali bi ići samo na na parne spratove, a u lijevi samo na neparne. Veoma neobično, ali je tako.

Potom su 1972.godine izgradjene zgrade sa brojevima H-16 i H-17 (opet ostaje nejasno zašto su preskočeni brojevi 12,13 i 14) i koji su imali samo trosbne stanove sa izuzetkom jednog stana u H-17 koji je bio četvorosobni, ali i jedan dvosobni dok su u prizemljima bila garsonjere. Onda je 1977. izgrađen šesnaestokatni neboder odmah do zgrade H-4 te je dobio logični broj H-5 u kojem su bili dovosbni i trosobni stanovi, koji je i dan danas najviša zgrada u Bihaću, te 1980 zgrada H-18 sa dvosobnim i trosobnim stanovima (jedina zgrada koja je imala i garaže) i na kraju 1986-e i zgrada sa brojem H-15 danas u Bihaću poznata kao “Kineski zid” u kojoj su bili stanovi od dvosobnih, trosobnih pa do velikih četvorosnih kojima je kvadratura prelazila 100 m2 takozvani “penthausi” na najvišim spratovima i izuzetnom opremom (tri spavaće sobe, dnevni boravak, kuhinja i trpezarija, dva kupatila i dva balkona kao i veoma moderna i funkcionalna kuhinja-apsiratori,viseći elementi itd.).

Ukupni broj do 1986-e je dostigao oko šest stotina stambenih jedinica tako da gotovo uopšte nije postojao problem rješavanja stambenog pitanja (za razliku od drugih gradova u kojima se na stan čekalo po 10 i više godina) i isti se nisu dodjeljivali ni po činu niti po rangu već po broju članova porodice pa se znalo desiti da zastavnik-tehničar ima četvorosobni stan, a pilot-kapetan pa čak i kapetan prve klase dvosobni.
Trebam tu napaomenuti da su u međuvremenu izgrađeni restoran “Crvena zvijezda” i Dom pilota, najprije “stari” u sklopu kojeg je bila i fiskuturna sala pa onda i “novi” u čijem je prizemlju bila “komanda stana”. Stari je imao sobe sa zajedničkim kupatilima dok je “novi” bio moderniji i svaka soba je praktično bila studio sa supstvenim sanitarnim čvorom.

E sada ću nakon ovog silnog nabrajanja koje je bilo prilično motono reći neke detalje vezane uz taktičko-tehničku pripremu aerodroma.

Naime, potpuno je nebulozna i netačna priča da su starješine donesene u Bihać bez njihovog prethodnog znanja. To je naprosto bilo nemoguće s obzirom da se radilo o APSOLUTNO NEJVEĆEM prebaziranju ljudstva i tehnike u istoriji tadašnje države i armije. Priprema zaposjedanja i puštanja u operativnu funkciju a. Željava je dugo i pomno pripremana.

U 5.Korpusu RV i PVO u Zagrebu i komandi RV u Zemunu se dubinski anlazirao sastav ljudstva koji će raditi na aerodromu pa su birani ljudi iz svih nacija kako bi se zadovljio “nacionalni ključ”. Zatim se, naravno, vodilo računa o VES-ovima i svi koji su došli kao prva postava morali biti oženjeni i imati djecu (postojale su samo dvije porodice koje su bile bez potomaka, a to su bili Safet i Sabiha Sivac i Petar i Vera Miijanović koji su prethodno prošli sve testove kako bi bili potpuno “podobni” za službovanje na aerodromu).

Po tadašnjoj strategiji bezbjednosti se računalo na potencijalne prebjege (na istok ili na zapad, svejedno) i kao što to uvijek biva u svim obavještanim sektorima bez obzira da li se radi o NATO-u ili VP-u ili nama koji nismo bili “ni na nebu ni na zemlji” se znalo da je neuporedivo teže prebjeći ako moraš sa sobom “vući teret žene i djece”.

Tako je u BIhać došlo ljudstvo iz cijele Jugoslavije, približno istih godina i to iz Brežica, Zagreba, Pule, Ljubljane, Beograda, Sarajeva, Zadra, Titograda itd. i ono što ja znam je činjenica da nijedno dijete nije rođeno u Bihaću (a sva djeca su bila rođena između 1963. i 1969.godine) pa smo se moji školski drugovi i ja u “leksikone” upisivali da smo ređeni u svim mogućim gradovima, ali uglavnom u onima u kojima su vojni aerodromi već postojali.Nacionalni kluč je ono što se danas moderno naziva “multietičnost”
Zaboravio sam napomenuti da su početom ‘70-ih izgrađeni i osnovna škola koja je u početku nosila ime “Strahinja Radetić”, a kasnije preimenovana u OŠ.”AVNOJ”. Objekat o kojem govorim prije preseljenja u Harmane je ranije bio školski internat na “Bigremu” koji je postojao još prije drugog svjetskog rata, a koju je veliki Branko Ćopić opisao u svojoj knjizi “Magareće godine”!
Izgrađen je tada i tržni centar u sklopu kojega su bile sve potrebne prodavnice kao npr.prva samopoluga u gradu, zatim mesnica, ribarnica, knjižara, prodavnoca bijele tehnike Gorenje, RTV servis(EI Niš), Grill-resotran, cvjećara itd….

Naselje Harmani II je bila potpuno autonomna zona i moglo je funkcionirati i bez ostatka grada jer se u sastavu naselja nalazile pored zgrada za stanovanje i osnovna škola, dipanzer i stomatološka ordinacija (u sklopu škole), kotlovnica za parno grijanje, tržni centar, kino sala(u sklopu Doma JNA), fiskulturna sala (u sklopu Doma pilota), vrtić,tereni za mali nogomet i odbojku (također u skolpu Doma JNA) kao i asvaltirane površine između zgrada (bubreg i osmica) te pakring prostori što je i bila prvobitna zamisao dok se razmišljalo da se sve to izgradi u neposrednoj blizini aerodroma i baze u Ličkom Petrovom Selu, o čemu sam pisao prošli put. Vjerovatno najbolje uređen kvart u tadašnjoj zemlji.

Po uzoru na Harmane su kasnije izgrađena mnoga naselja u bivšoj državi poput, recimo, Španskog ili Prečkog u blizini Zagreba. No narvano to nije bila želja jer se po svaku cijenu lokalno stanovništvo nastojalo involvirati u svakondnevicu novorpidošlica kao i relaciju “vojska i civli su neraskidivi dio sistema ONO i DSZ” odnosno “svi smo mi jedno isto”.

Pošto je ovaj tekst prešao svaku normu pristojnog i konciznog ovjde ću prekinuti.

Gotovo nevjerovatne detalje o tome kako i na čijem zemljištu su izgrađeni pojedini objekti kao i tome kako su Bihać i Bišćani reagovali na nove komšije ću ostaviti za slijedeći članak. U trećem i posljednjem nastavku ove triologije (koji će biti sastavljen od emicija i sjećanja) ću pisati o smjeni generacija na aerodromu, za bišćanke koje su se udavale za vojna lica, o veličini duše i srca tog grada, za cijene življenja, socijalni status, ogrmni priliv federalnog novca kao i za onaj strašni kraj svega 1992.godine.

 

Ratko Bukšić: Transformacija Bihaća izgradnjom aerodroma Željava (3. dio)

Posljednji dio ove triologije ću posvetiti tome kako je živio grad sa vojskom ili još bolje reći vojska sa gradom, ali prije toga ću napisati dvije činjenice od kojih je prva gotovo nevjerovatna, a druga toliko čudna i zbunjujuća da se u nju skoro pa ne može povjerovati.

Prvi podatak koji ću sada napisati zna veoma malo ljudi,a još ih manje njime operiše jer je toliko čudan i nepoznat da je gotovo nevjerovatan. Naime, radi se u gradnji nebodera H-10 i H-11 koji su za razliku od ostalih zgrada, podignutih u bihaćkom naselju Harmani II sazidani na zemljištu koje je pripadalo jednoj “instituciji” (za razliku od svih ostalih koje su sagrađene na opštinskom zemljištu).
Kako bi cijeli stambeni kompleks bio kompaktan posegnulo se za gradnjom na terenu koji je po građevinskim markicama tj. česticama pripadao Katoličkoj crkvi odnosno “Katoličkoj općini Župe Bihaćke”.

Opšte je poznato da vjerske institucije u tadašnjoj Jugoslaviji uopšte nisu živjele u “ljubavi i sreći” sa vojskom pa se trebalo nekako dogovoriti da se taj teren “proda” ili “pokloni” vojsci. Bilo je tu dosta natezanja i pregovora (podatak kojim baratam potiče iz “prve ruke” jer je moj pokojni otac bio dio tima koji je učestvovao u tome) pa je na kraju došlo do “solomonskog” rješenja da vojno-gređevinska operativa, u zamjenu za zemljište, izgradi Katoličku bogomolju. Ako sada priđete zdradama H-10 i H-11, osnovnoj školi i crkvi veoma lako će te uočiti da su napravljene od istog materijala. Sva četiri objekta su sagrađena od iste crvene cigle, istog betona i istog lima za oluke i pokriv krovova.

Vojska je tada, kao sastavni dio komunističkog uređenja države, za svoje aktivne članove (AVL) primala isključivo ateiste. Nije se moralo biti članom SKJ,ali svakako niste smjeli upražnjavati vjerske obrede.
Ok, bilo je “tu i tamo” ponekog skrivenog krštenja ili sunaćenja djece, vjerskih brakova, farbanja jaja za uskrs, baklava za Bajram, ali su se jelke u Harmanima kitile tek nakon 25.12., a lamiponi su već bili pospremljeni u kutije prije 06.01.

Ovo je jedinstveni (što Harmane i Bihać, ponovo čine jedinstvenim i posebnim) primjer u cijeloj bivšoj zemlji da je vojska izgradila neki vjerski objekat, a pogotovo jedini koji je bio veoma aktivan.

Drugi podatak je taj da se u cijelom naselju nije nalazilo niti jedno jedino sklonište,a pogotovo ne atomsko. Šta više, nijedna zgrada od nih 12, plus Dom pilota i Dom JNA, restoran Crvena Zvijezda i osnovna škola nisu imali čak ni podrume, a kamoli skolništa. Postojali su, doduše, neki podrumi u zgradi “AVNOJA 6”, ali su isti bili daleko od bilo kakvog pogodnog mjesta za skrivanje u slučaju bilo kakvog napada, a pogotovo atomskog. Još je paradoksalniji podatak da početak izgradnje naselja koincidira sa “čehoslovackom krizom” i ulaskom vojske SSSR-a i “saveznika” na teritoriju te zemlje.

Niti jedan, jedini podrum, a kamoli uređeno sklonište za potencijalni smještaj članova porodica starješina koje su radile na Željavi nije napravljen, a zašto je tome tako niko ne zna. Ko je napravio takav previd i da li je to učinjenno namjerno ostaje velika misterija, jer šta je vrijedilo što je objekat “Klek” mogao izdržati direktan atomski udar ravan onome iz Hirošime i što bi starješine bile zaštićene kad im porodice nisu imale apsolutno nikakvu zaštitu. Zamislite situaciju da neki pilot treba poletiti na zadatak ili neki tehničar za taj isti zadatak pripremiti avion,a da pritom zna da su mu žena i djeca zajedno sa cijelim gradom sravljeni sa zemljom.

Ne treba biti previše inteligentan da bi se zaključilo kako bi to uticalo na moral pripadnika 117 lap-a….koji su trebali braniti zemlju od vanjskog neprijatelja, a da pritom znaš da su ti najmiliji izginuli, jer niko nije vodio računa o tome da im se obezbjedi kakvo-takvo sklonište.
Ja lično znam da bi to toliko razorno uticalo na pilote i tehničare da bi njihovo operativno funkcionisanje bilo totalno, ali totalno uništeno. No vjerovatno se mislilo “kako ćemo-lako ćemo” iliti…nama niko ništa ne moze! Što se na kraju i pokazalo kao tačno jer nama nije trebao “vanjski neprijatelj”…mi smo dovoljni sami sebi,pa smo se tako krvavo poklali međusobom da nam nisu trebali ni Rusi ni Amerikanci ni “bogotac”.

E sad malo o Bihaću,o tome kako su novopridošle komšije dočekane i kakv je život bio.

Kao što sam ranjije pisao Bihać je oduvijek (još iz vremena drugog svjetskog rata -Prvo zasjedanje AVNOJ-a) imao veoma duboku antifašisticku i ljevičarsku provinijenciju i to je i bio jedan od razloga zašto je najvažniji i najveći vazduhoplovni centar u ex.YU napravljen baš tamo. Bišćani su veoma dobro prihvatili novopridošljice i kao prijatelje i kao susjede. U prošlonedjeljnom tekstu sam napisao da je prva postava aerodroma dovedena pod uslovom da su svi morali imati zasnovanu porodicu, ali potkraj ‘70-ih, sa smjenom generacija, su na Željavu dolazile mlade starješine koje su u principu bili samci.
Pošto u to vrijeme još nije bilo dovoljno stambenog prostora u tzv.vojnim zgradama ljudstvo se smještalo po privatnim kućama kao podstanari i to je jako uticalo na “spajanje” domicilnog stanovništva sa novim sugrađanima, zatim prijateljstva po afinitetima, pa kumovanja (vjenčanim i dječijim) i svi drugi sastavni dijelovi zivota koje su starješine prekomanovane u Bihać činile dobrodošlima.

Priličan je broj žena koje su se udale za vojna lica pristiglim iz svih krajeva Jugoslavije i to su uglavnom bile takozvani “mješoviti” brakovi. Nije se tada vodilo računa o tome ko je koje nacionalnosti ili odakle ko dolazi jer su na prvom jestu bili ljubav i poštovanje, pa tako i danas veliki broj rođenih bišćanki živi u Nišu, Skoplju, Splitu, Mariboru, Beogradu, Zagrebu, Sarajevu, Banja Luci ili ko zna gdje još ne.
Činjenica je da je najveći broj vojnih lica je pripadao srpskom nacionalnom korpusu, jer su se oficiri i podoficiri birali po “nacionalnom ključu” odnosno onome što se,recimo,danas u parlamentu EU zove “proporcionalna zastupljenost”, odmah zatim su bili Hrvati, pa Muslimani (Bošnjaci) te nadalje Slovenci, Makedonci, Crnogorci kao i pripadnici nacionalnih manjina kao npr. Mađari, Slovaci, Albanci ili “Jugosloveni”….i to nikome u Bihaću nije smetalo…u stvari nikoga nije ni bilo briga ko je šta po nacionalnosti.

Bihać je grad koji je bio (i još uvijek jeste) “operisan” od podjela po tom pitanju, ali je dominantna populacija bila muslimanska pa su se tako bošnjakinje udavale za Jovane, Franje, Janeze. I sada žive daleko od zavičaja, ali sa svojim odabranicima….Isto,naravno vrijedi i za pripadnice svih drugih nacionalnosti.
Ono što želim istaći da smo se mi, djeca međusobom družili bez ikakvih predrsuda po tom pitanju pa ću sada citirati jednu objavu koju sam nedavno pročitao na fejsu, a koja glasi:” Sa mnom u školu nisu išli Hrvati, Muslimani, Srbi….nego djeca!”. Moja prva ljubav u Bihaću se zvala Neira, a posljednja Aida, moj je brat oženio Amru, tri puta sam bio kum prijateljima od kojih jedan danas živi u Zagrebu, drugi u Splitu,a treći u Pančevu i sva tri braka su “mješovita”…toliko o tome..pametnome dosta!

Isto tako je bitno napomenuti da je dolaskom avijatičara, Bihać postao grad sa veoma velikim prilivom federalnog novca pa je život bio prilično skup. Cijene u Bihaću su bile u rangu onih u Zagrebu ili Beogradu, što je neprilično za jedan tako mali grad, ali i da se tom promjenom Bihać počeo jako industrijski razvijati. Izgrađeno je čak jedanaet velikh fabrika (Kombitex,Enrgoinvest,Polietilnka,Željazara-krajinametal,Namještaj Šavrić kao i Mljekara,Pivovara,Gorenje….itd.)te je došlo do nesvakidasnjeg preseljenja ljudi iz ruralnih sredina u grad i presedana da je grad u osamdestima brojao oko 70 000 stanovnika, a imao čak 50 do 55 hilljada zaposlenih. Kako je moguće da je na području grada bilo samo 15-ak hiljada penzionera, nazaposlenih ili djece do 18 godina, odnosno tek 15-20% od bruto populacije. Odgovor je veoma jednostavan. U Bihać su dolazili raditi ljudi od Grabovca, Vaganca ili LPS-a u Hrvatskoj, pa do onih koji su dolazili iz Bosanske Krupe, Srbljana ili Pokoja pa sve do onih koji su svakodnevno stizali na svoja radna mjesta iz Ripča, sa Gorjevca pa sve do Bosanskog Petrovca.

Vjerujem da se mnogi neće složiti sa mnom,ali ja i dalje tvrdim da nije došla vojska zbog Željave, Bihać bi doživio sudbinu Prijedora, Sanskog Mosta ili recimo Dervente. To su isto tako lijepi bosanski gradići, ali su bili daleko od važnosti za tadašnju državu od one koju je imao Bihać.

Ja nisam rođen u Bihaću, ali sam tamo donesen sa 13 mjeseci i cijelo djetinstvo i onaj najljepši dio mladosti proveo tamo i danas bih živio tamo, vjerovatno oženjen nekom Samirom ili Elvirom,da se nije desilo ono ludilo devedestih. O tom periodu neću govoriti jer mi je to više nego bolno, a i onako o tom periodu “svi sve znaju”.

Samo ću na kraju kao rekvijem napisati dio teksta iz pjesme “Yugo 45” Zabranjenog pušenja:

“Bilo je to dobro vrijeme
Sve na kredit,sve za raju jarane,
U auto naspi čorbe
pa u Trst po farmerke
Bilo je to dobro vrijeme
te na izlet,te malo na more
U kući puno smijeha
U bašči Yugo 45….!”

Zaključiću ovaj tekst riječima koje sam izrekao u svojim besjedama (koje redovno objavljem na svojoj FB stranici) kad sam se lani, u junu vratio iz Bihaća sa proslave 30 godina od mature i posjete objektu “Klek” (nakon 22 godine izbivanja odatle). Napisao sam tada citat : “Bihać za mene već odavno nije goegrafska odrednica, već stanje duha!”

Posvećujem ovaj napis svima onima kojima su,kao i meni, šezdesete, sedamdeste, osamdeste, pa čak i proklete devedesete duboko i zauvijek obilježile život.

Srdačan pozdrav u ime administratorskog tima.
Ratko Bukšić s.r.

P.S. U protekle dvije sedmice,nakon prethodna dva posta,mi je u inbox stigao veliki broj pisama i zahtjeva za prijateljstvom kao i činjenica da u ovoj grupi članuje veliki broj mojih istomišljnika što me čini više nego ponosnim! Opet je bilo opširno,ali je naprosto nemoguće ovako opsežnu temu “strpati” u ovako mali prostor.