Autor više inovacija, od kojih se neke koriste van BiH, govori o mladima, budućnosti i odnosu čovjeka prema prirodi.
Ljubomir Samardžija iz Bihaća, inovator je sa evropskim pedigreom. Rođen je u Bjeljini, školovao se na Višoj medicinskoj školi u Beogradu, a studij odbrane i zaštite završio je na Fakultetu političkih nauka u Zagrebu. Više od tri decenije radi kao načelnik službe sektora za civilnu zaštitu pri Općini Bihać. Svoje radove je objavljivao u naučnim i stručnim časopisima, autor je nekolicine inovacija od kojih se neke uspješno koriste van BiH, inicijator je nekoliko konferecija u oblasti zaštite okoliša i vječiti borac za zaštitu prirodnih bogatstava.
Šta se zapravo dešava s prirodom i čovjekom?
– Kada je u pitanju o aktuelno stanje u prirodi, mogu istaći svoju ocjenu da mi prirodu prevashodno shvatamo kao nešto što je Bogom dato. Kao nešto što se ne može iscrpiti. Jednostavno rečeno, prirodu i prirodne resurse spremni smo konzumirati u neograničenom obimu, kad nam god to zatreba – jednostavno to uzmemo, a posljedice te konzumacije ostavljamo bez ostatka drugom da se taj drugi o njima stara. Takav slučaj je sa svim prirodnim resursima, sa šumskim, vodenim, zemljišnim, pa i sa resursima zajedničke nam atmosfere. Mislim da se mi, kao cjelokupno čovječanstvo, nalazimo na prekretnici, u 21. stoljeću, koje mora iznaći sasvim drugačije modele ponašanja u odnosu na naše okruženje i prirodne resurse. Figurativno, naša odjeća u budućnosti mora biti potpuno drugačija.
Mnogi se pitaju kako smo mi krajišnici uspjeli očuvati rijeku Unu ovako čistom. U čemu je tajna?
– Obzirom da sam malo stariji stanovnik Bihaća, poznato mi je da postoji kontinuitet u svjesti ovdašnjih ljudi da Unu treba sačuvati i da smo kod samoinicijativne ponude za gradnjom hidroelektrane imali višednevne proteste građana i aktivista koji su uporno tražili da se odustane od tog projekta, na kraju smo i uspjeli u toj namjeri. Mi na području Unsko-sanskog kantona na sreću nismo imali industrijske ili neke druge kapacitete koji bi u toj mjeri koristili prirodne resurse da bi na njihovim korištenjem imali neprocjenjljive štete po okoliš kao što je to slučaj sa Zenicom, Tuzlom i još nekim krajevima BiH. Zahvaljujući tome, a i sa našim već izgrađenim nivoom svjesti uspjeli smo sačuvati rijeku Unu. Ovdje treba spomenuti Boška Marjanovića koji je prije 35 godina osnovao udruženje „Unski smaragdi“ koje je od samih početaka učilo mlade, a i sve građane da stvaraju i razvijaju kulturu čuvanja rijeke Une. To je veliki uspjeh koji i danas traje. Nadalje formiranjem Nacionalnog parka „Una“ dobili smo sve preduslove za trajnu valorizaciju prirodnih vrijednosti ovog područja sa težištem na rijeku Unu.
Kako popraviti trenutno stanje u prirodi i kako zaštiti prirodu od čovjeka i njegovih prevelikih ambicija da prirodne resurse crpi bez ikakvih ograničenja i pravila?
– U vezi sa vašim pitanjem kako popraviti stanje u prirodu i kako zaštititi prirodu od čovjeka i njegovih prevelikih ambicija da prirodne resurse crpi bez ikakvog ograničenja i pravila vi ste najbolje postavili pitanje i na njega već dali odgovor. Istina je da će se ona popraviti kada uvedemo restrikciju – određeni obim zabrane korištenja prirodnih resursa iznad one tačke kada prirodi oduzmemo mogućnost da se sama obnovi. A taj momenat može odrediti samo potpuno svjestan i odgovoran čovjek na svim nivoima odlučivanja. Kako Amerikancu reći da smanji emisiju stakleničkih plinova zbog prevelike upotrebe fosilnih goriva, kako reći da se šume na području Sjeverne Amerike ne trebaju u tom razmjeru sjeći? Kako reći Kinezu da je nedopustiv izlov morskih pasa samo zbog tradicije kušanja juhe od peraja morskih pasa? Kako reći Japancu da mora stabilizirati izlov tune, kitova i drugih riba iz akvatorija Tihog okeana. Kako reći bosansko – hercegovačkom građaninu, ali i građanima iz država regiona, da ne spaljuju biomasu na poljoprivrednim i šumskim područjima nego da tu biomasu koriste na primjereniji, tehnološki ispravniji način. Ili primjer sve izraženijeg trenda napada na oceanske prirodne resurse, eksploataciju nafta i ruda, zbog klimatskih promjena jer se granica vječitog leda iznimno smanjila i otkrila mogućnost za neslućenu eksploataciju prirodnih resursa. Ko će i kako to nadzirati? UN ili neko drugi? Neke države koje graniče sa Sjevernim polom istakle su da će oružjem braniti svoje pravo da eksploatišu prirodne resurse na tom području. Je li to područje samo njihovo ili su to međunarodne vode? Takvih primjera i otvorenih pitanja ima napretek.
Gdje se nalazi BiH u svijetu kada je u pitanju borba za zaštitu prirode i kakvo je stanje u obrazovanju po tom pitanju?
– Nama je najveći problem što na nivou BiH nedostaje Strategija razvoja energetskog sektora pa i ona o korištenju hidropotencijala, posebno malih hidroelektrana. To je iznimno važan dokument čiju izradu zahtjeva i EU. U Zenici vrlo uspješno djeluje „Eko forum“ koji već godinama uporno zagovara poštivanje propisa iz oblasti zaštite okoline pa su čak i podnijeli nekoliko krivičnih prijava zbog enormnog zagadjenja njihovog okoliša. To djelovanje je, moramo priznati, proizvod rada zbog prevelikog zagadjenja jer stanovnici Zenice ne vide drugu mogućnost nego aktivno i uporno tražiti ispunjavanje zakonskih propisa od strane vlasnika industrijskih pogona. Što se tiče obrazovnog djelovanja vjerujem da se nalazimo na samom početku, ali sa dijagnozom da se trenutno mnogo više radi na populističkoj osnovi, a ne kao stvarni odraz onoga što treba da se radi na zaštiti životne sredine.
Imate udruženje “Čovjek i prirodni resursi”. Koliko članova udruženje ima i čime se bavi?
– Udruženje „Čovjek i prirodni resursi“ Bihać je formirano 2013. godine i broji 12 aktivnih članova, a imamo još jedan veći broj aktivista koji se uključuju u naše aktivnosti u zavisnosti od teme koju organizujemo na planu zaštite čovjekove okoline odnosno zaštite prirodnih resursa. Vrlo su suptilno definisani ciljevi udruženja na planu zaštite prirodnih resursa. Između ostalog okupljamo na najširim osnovama građane, odnosno animiramo javno mnjenje na aktivnostima zaštite prirodnih resursa kako na lokalnoj tako i na široj osnovi, imajući u vidu da negativne posljedice mogu na naš prostor doći iz vana i nepovoljno uticati na našu lokalnu sredinu. Imamo zadatak da se sučeljavamo prema nosiocima vlasti i privatnim korporacijama koji žele maksimalno koristiti prirodne resurse radi sticanja dobiti, jasno postavljamo zahtjeve od strane udruženja o obavezi očuvanja prirodnih potencijala bez obzira na teritorijalnu ograničenost imajući u vidi da „zagađenje i posljedice dijelimo svi“ i da „prirodni resursi nisu neiscrpni. Također naš statutarni zadatak djelovanja je da poduzimamo mjere, aktivnosti, izrađujemo projekte i slično s ciljem da promovišemo zaštitu prirodnih resursa i njihovo razumno korištenje u skladu sa ljudskim normama i obavezama da prirodne resurse ostavimo budućim generacijama na način da se prirodnim resursima omogući prirodna obnova.
Autor ste nekoliko značajnih patenata za koje ste dobili i vrijedna svjetska priznanja. Šta je sad s tim patentima i da li se koriste?
– Godinama sam opterećen zaštitom prirodnog okruženja. Od ukupno devet mojih patenata ili inovacija, sedam ih je iz oblasti zaštite prirodnog okoliša. Radi se o brodskoj platformi za sakupljanje i preradu plutajućeg plastičnog otpada i sakupljanje istekle nafte. Zatim je tu patent vrećice za mlijeko u prahu, ekološki tip hidroelektrane, indikator opasne vožnje, infracrvena ugaona libela, prirodni napitak „Divlja jabuka“, mobilna kamionska presa za presanje starog željeza, viseći kontejner za sakupljanje plivajućeg otpada i sistem za nadzor i monitoring prevoza opasnih i otrovnih materija morskim putem. Četiri od nabrojanih inovacija su u nekoj aktivnoj fazi, a najviše očekujem od „Ekološkog tipa hidroelektrane“ koja je i nastala iz potrebe da se na primjeru Une koristi hidroenergija za proizvodnju električne energije u proračunatom obimu, a da se na drugoj strani vodotok ostavi budućim generacijama onakvim kakav je bio i prije gradnje ovakvog energetskog objekta. Znači, uz potpuno očuvanje priridnih karakteristika vodotoka. Također puno očekujem od vrećice za mlijeko u prahu i od mobilne kamionske prese za staro željezo. Brodska platforma je nažalost u određenim dijelovima njene konstrukcije već „pozajmljena“ od strane nekih inostranih investitora. Pravna zaštita je veoma skupa pa je ovakva sudbina naših patenata – inovacija sasvim izvjesna. Najviše priznanja i medalja dobio sam za patent Brodske platforme za sakupljanje i preradu plitajućeg plastičnog otpada i sakupljanje istekle nafte, srebrena medalja za vrijeme rata 1994. godine u Briselu kao prvi inovator pod bosansko-herecgovačkom zastavom, srebrena u Seulu 2002 godine, također srebrena medalja u Kuwajtu 2012. kada je ova inovacija dobila još neke nove funkcije za preradu i sakupljanje plastičnog otpada sa površine mora. Iste godine dobio sam i zlatnu medalju u Štokholmu za ovu inovaciju uz zlatnu medalju koju dodjeljuje Udruženje inovatora Tajlanda. Dobio sam zajedno sa Nefić Amirom zlatnu medalju u Ženevi za Ekološki tip hidroelektrane 2007 godine i bronzanu medalju iz Pariza na sajmu inovacije 2008. godine. Više medalja i proiznanja dobio sam i za inovaciju „Vrećica za mlijeko u prahu“ koja je namjenjena za snabdijevanje nastradalog stanovništva uslijed elemantarnih nepogoda i drugih većih nesreća.
Koliko se kod nas cjeni inteligencija i stručnost, i u tom kontekstu kakav je vaš status u mjestu gdje djelujete?
– Stručnost se, odnosno intelekt kod nas ne koristi. Pravilo je da se ljudi na neki način cijene kad naprave neki uspjeh vani i onda mediji to podignu na jedan nivo nakon čega se taj uspjeh jednostavno ugasi. Ovdje se nažalost cijeni samo političko-stranačka podobnost. Samo da napomenem slučaj mladih matematičara iz Bosanskog Petrovca koji nisu bili ozbiljno primljeni ni od jednog nivoa vlasti, a da ne govorimo kako su oni trebali postati primjer da se favorizuje osposobljavanja mladih kao ključni element našeg budućeg razvoja. Ni sa mnom nije bolji slučaj. I ako i najobičniji građani Bihaća znaju za našu „Hidroelektranu ekološkog tipa“ za 8. godina od kada ona postoji nismo uspjeli doći ni do jednog zvaničnika na bilo kakav razgovor o ovoj temi.
Neka poruka mladima za kraj?
– Neka poruka mladima je izuzetno teško pitanje. Na jednoj strani tu je činjenica da je samo u zadnjih nekoliko godina iz BiH otišlo više desetina hiljada mladih jer ne vide ovdje izglednu mogućnost da se zaposle, a da ne govorimo o njihovim planovima da zasnuju porodicu. Ako smo u njihovo obrazovanje uložili mnogo truda i novca onda se može pretpostavljati kolika šteta je nastala odlaskom tih mladih ljudi. Vidite i koliko je mladih koji se uključuju u političke stranke jer u tome vide neku mogućnost svog daljnjeg napredovanja. Mislim da je ključna obaveze mladih da se na sasvim drugim osnovama organizuju i da stvore kritičnu masu koja će se nametnuti sadašnjoj političkoj i društvenoj opciji.
Izvor: Al Jazeera
Razgovarao: Fahrudin Vojić
