Bila je ostala bez glasa. Nije nam bilo jasno kako je preživjela. Pa njezina kuća je više od 60-70 metara od mjesta gdje smo je našli. To je bio trenutak kad sam se osvijestio koliko je ozbiljna situacija, rekao je Zilhad.
Idem redovno psihologu na razgovor. Stvaraju mi se slike u glavi i teško mi je spavati. Budim se po noći jer mi ta noć dolazi na oči. Nadam se da ću uspjeti prevladati ovu moru. Ide na bolje i to mi je drago, ali nije lako. Zaista nije lako, govori nam Zilhad Bajramović iz Donje Jablanice, koji je riskirajući svoj život spašavao svoje susjede u katastrofalnoj poplavi koja je pogodila taj kraj BiH prije mjesec dana.
– Tu noć sam spavao kao top. Odjednom me žena probudila govoreći mi da nešto nije dobro. Da puše jaki vjetar, da lomi vani stvari. Rekao sam joj da je to neko jače nevrijeme i vratio se spavati. Ali ipak sam u jednom trenutku ustao vidjeti što se to zbiva, a imao sam i što vidjeti. Tri automobila su bila na hrpi, išli su prema kući, a onda ih je voda odnijela na susjedovu. Nakon automobila voda je nosila balvane, kamenje… Bio je mrkli mrak, nisam mogao sve dobro vidjeti, ali sam vidio da je situacija loša i da neće na dobro – započeo je priču Zilhad, koji je odmah uzeo svog dvogodišnjeg sina Hamzu i suprugu te ih htio odvesti na sigurno.
– Sin je tu noć isto spavao kao top. On se zna buditi po noći, nemiran je, ali je u tom trenutku duboko spavao. I dobro da je tako. Tad u jednom trenutku netko kuca na vrata. Nije mi bilo jasno tko je mogao u tom trenutku doći do nas. Otvorio sam vrata, a voda je počela ulaziti u našu kuću, a na vratima moj kum Nedim i njegova supruga. Bili su krenuli spašavati susjede, ali ih je voda počela nositi i nekako su došli do naših vrata. Nisam još uvijek bio svjestan kakva je situacija vani, ali je voda ulazila u kuću. Bio sam smiren, ne znam ni ja kako – govori nam dalje Zilhad.
U istoj kući živi i suprugin stric pa je Zilhad krenuo k njima da vidi jesu li dobro.
– Nije se moglo hodati, voda je nemilosrdno išla prema dolje, ali tad nisam ni znao za gromade kamenja koje su se strovalile na naše selo iz tog kamenoloma. Kad sam došao do strica, vidio sam kako voda nosi peć, a taj dio kuće je uništen. Vratio sam se natrag k mojima, ali nisam imao mira. Morao sam ih pronaći. Nisam znao gdje ću, ali sam opet krenuo prema njima. Žena se jako uplašila i govorila mi je: “Gdje ćeš, hoćeš li i ti poginuti, da i bez tebe ostanemo”. Ali, nisam mogao mirno stajati, morao sam otići – rekao nam je Zilhad.
Kad je došao s druge strane kuće, ugledao je ženine rođake kako su zapeli u blatu.
– Bili su do grla u blatu. Počeli su vikati. Tad sam odahnuo jer sam se uvjerio da su živi. To je sve bilo u nekoliko minuta, ali meni su to bile godine. Počeo sam sklanjati grede te sam ih uspio izvući. Tad sam sve odveo na gornji dio kuće koji je dosta visoko. Kad sam izvlačio te rođake, u okolnim kućama čuli su se jauci. To je bilo strašno – rekao je Zilhad.
Nakon što se uvjerio da mu je obitelj na sigurnom, krenuo je dalje spašavati svoje susjede i prijatelje.
– Susjed Emir, njegova žena, sin i unuka su bili zarobljeni te su zvali u pomoć. Tad me bilo strah jer sam vidio da je voda sve veća i višlja. Ali smogao sam nekako snage i krenuo prema njima. Susjedi su vikali da prvo spasim unuku. To sam i napravio, a nakon što sam izvukao curicu, krenuo sam izvlačiti i ostale. Uspjeli smo se nekako zajedno izvući te sam ih odveo na sigurno – rekao je Zilhad, koji je nastavio spašavati susjede.
– Otišao sam dalje pomagati drugom susjedu kojemu je voda ušla u kuću. U tom trenutku dolazi mi prijatelj Gera te smo odlučili zajedno krenuti pomoći koliko možemo. Tad smo čuli još jednog susjeda koji traži pomoć. Krenuli smo prema njemu i, na sreću, uspjeli ga izvući. Tad smo čuli jednu ženu kako viče. Nismo znali o kome se radi jer je voda nosila sve pred sobom. Nekoliko je kuća uništeno, sve je nosila prema rijeci. Bilo je užasno – rekao je Zilhad.
Na kraju je ispalo da je zarobljena žena njihova susjeda u osmom mjesecu trudnoće.
– Bila je ostala bez glasa. Nije nam bilo jasno kako je preživjela. Pa njezina kuća je više od 60-70 metara od mjesta gdje smo je našli. To je bio trenutak kad sam se osvijestio koliko je ozbiljna situacija. Kada sam prišao, stao sam i rekao joj može li se uopće pomaknuti. Može li se ikako odgurnuti jer je nisam mogao ponijeti, a bilo nas je i jako strah jer je žena u osmom mjesecu trudnoće. Tad sam odlučio da ćemo sačekati Geru kako bismo je sigurnije mogli izvući. Kad je stigao Gera, pitali smo je može li ikako nogama se oduprijeti da nam pomogne. Rekla je da će pokušati, ali vidjelo se da je bez snage. Ja sam još uvijek u šoku da je uspjela preživjeti. Tad nam je stavila ruke na ramena, uzeli smo je ispod pasa te smo je nekako uspjeli izvući. Hvala Bogu, ona i beba su dobro – rekao je Zilhad.
Njezina obitelj je, govori nam dalje Zilhad, bila sigurna da je ona poginula.
– Njima su rekli kako je sigurno poginula i da nema teorije da je mogla ostati živa. Ali, hvala Allahu, ona je tu s nama. No mnogi naši susjedi i prijatelji nisu. Ljudi su nam umirali pred očima, to je bilo nešto prestrašno. U cijeloj toj kalvariji nisam znao kako su moji doma, jesu li i dalje na sigurnom. Svašta ti u tom trenutku prolazi kroz glavu. Nismo niti uvidjeli da se razdanilo. Kad sam došao do svoje obitelji, bili su dobro, ali supruga je umrla od straha. Mali je spavao i nije svjestan situacije, i bolje da je tako. Ne ponovilo se ovo nikome. Užas, užas – rekao je Zilhad.
(24sata.hr)
