Stariji Bišćani pamte vremena kada je Avnojevski Bihać bio odrednica mnogobrojnih turističkih i đačkih eksurzija. Razlog tome je svakako bio Muzej I zasjedanja AVNOJ-a, bogata istorija ovog grada od antičkih vremena do danas.
I dok Bihać muku muči da povrati makar dio nekadašnjeg sjaja, nadalo se da će obnova Muzeja vratiti onaj stari šarm Bihaća. Ovog puta su se građani slobodarskog Bihaća koji nesebično vole svoj grad, gorko prevarili. Nakon posljednjeg rata, priča o antifašizamu očito nije dobro došla i nekom smeta.
Iako je Muzej obnovljen, duh muzeja je istjeran podmuklim planom da se to znamenito kulturno mjesto pretvori u polivalentnu dvoranu u kojoj se održava sve i svašta. Tako se u njoj održavaju skupovi raznih političkih organizacija, društava, tribine, sajmovi, eventi i kojekakve čudotarije koje sa muzejom nemaju ama baš ništa. Zaboravljajući osnovnu ulogu i djelatnost koju muzeji moraju u svom radu poštovati, ovo mjesto je sve samo ne muzej. Ikonografija muzeja je ogoljena do golih zidova,a postavka svedena na gole kopije faktografskih dokumenta. Bina muzeja nije ukrašena postavkom koja je najbitnija za razumjevanje samog događaja. Slika i bista Vrhovnog komadanta i vođe NOP-a Josipa Broza Tita nije u Sali, a ona je centralna figura ovog događaja.
Dok rijetke turističke grupne ture dolaze da obiđu ovo mjesto, vrata muzeja stoje zatvorena ili je muzej zauzet nekim trivijalnim događajem. Uz objašnjenje zaposelnih muzeja, da se za posjete treba najaviti, turisti se vraćaju uz servilne isprike i preporuke; prošetajte, otiđite negdje na ručak i piće, pa dođite kasnije. Kao da turisti imaju vremena i živaca da se na ovoj pasijoj žegi nagađaju.
Muzej se pretvorio u poslovni subjekt čija djelatnost nema veze sa muzeološkom. Pod firmom da se ubere nešto novca, tako se uzima poslovna nafaka onima koji žive od tog posla. To je u prvom redu Kulturni centar koji ima dvoranu za najzahtjevnije događaje, koji treba cijenu svojih usluga svesti na razumnu mjeru. U drugom redu tu su mnogobrojni hoteli-moteli koji imaju dvorane za kongresne i javne manifestacije.
Ovako su svi na gubitku, u prvom redu grad Bihać koji treba muzeološke sadržaje kao i svi normalni gradovi. U svakom turističkom gradu Muzeji imaju određeno radno vrijeme i postavku koja tematski tretira rad muzeja. Bez obzira dali muzej posjećuje jedan, više ili grupa posjetilaca, muzej je otvoren.
Muzej priča svoju priču izloženom postavkom i ne treba specijalnog kustosa, našta se vade zaposleni istog. Za takve stvari služe turistički vodiči, koji su dobro obavješteni i specijalizirani za prezentacije. Turistička industrija to podrazumjeva, a ne mahalsko traženje prevodioca, ključa i čuvara muzeja.
Nesporno je da Sala Muzeja I zasjedanja AVNOJ- ima moć da neposredno privlači ljude da u njoj drže svoje manifestacije, vjerovatno u njoj traže identifikaciju sa nekim prohujalim vremenima držeći svoje govore.
