Može li Krajina izaći iz ekonomskog, privrednog, socijalnog i političkog beznađa u kojem se našla u godinama poslije rata? Krajišnici su uvijek kroz historiju pokazivali da su najjači onda kada im je najteže. Sada, dok pokušavaju krenuti naprijed, mnogo dragocjene energije troše na utvrđivanje ko je odgovoran što je izostao dugoočekivani napredak
Bosanska krajina stoljećima je bila predmet različitih vjerskih, kulturoloških i političkih interesa. Najzapadniji dio srednjovjekovne Bosne služio je kao posljednja linija odbrane. Ove činjenice najbolje su vidljive kroz primjer minulog rata i agresije na Bosnu i Hercegovinu, kada je Krajina bila predmet različitih interesa i političkih strategija, ali je na kraju sve to preživjela.
Iako se poslije rata očekivalo da ovaj dio Bosne i Hercegovine krene naprijed u privredni i ekonomski razvoj, to se ipak nije desilo. U Krajini se godinama vode diskusije o tome ko je glavni krivac za takvo stanje, a krajiška javnost razapeta je između toga da za sve okrivljuje zvanično Sarajevo, što je, po nekima, ostatak autonomaške politike i činjenice da sve ovo vrijeme nema adekvatne predstavnike u vlastima na nivou Federacije BiH koji bi se borili za Krajinu u smislu poboljšanja njenog statusa unutar Federacije, ali i Bosne i Hercegovine.
KRAJINA NI NA NEBU NI NA ZEMLJI
Nažalost, današnja Krajina nije ni blizu onoga što je, kao ratni Okrug Bihać i njen 5. korpus, predstavljala za cijelu Bosnu i Hercegovinu, za državu Hrvatsku, pa i međunarodnu zajednicu. Krajina je od 1990. do 1996. godine dala suštinski doprinos u političkom i vojnom smislu za opstanak države Bosne i Hercegovine. Počevši od dr. Irfana Ljubijankića i svih naših poslanika u Skupštini Republike Bosne i Hercegovine, legendarnih generala Ramiza Drekovića, Atifa Dudakovića i svih boraca 5. korpusa Armije RBiH, sve do majki i sestara koji su svi zajedno dokazali da smo kao narod dostojni opstanka i vlastite države.
“Današnja Krajina pretvorila se u paradigmu svega onog najgoreg što se dešava u Bosni i Hercegovini u posljednjih 25 godina. Nigdje kao u Krajini nije na sceni takav gubitak sistema vrijednosti te korupcije velikih razmjera na skoro svim razinama društva i vlasti. To prijeti da obesnaži nacionalnu zajednicu i obezvrijedi samu državu za koju su dali život naši najbolji sinovi. Socijalni položaj, pa time i materijalni status pojedinca, trebao bi, kao svugdje u svijetu, biti određen radom, njegovim vrijednostima i rezultatima, a ne kao što je sada kod nas slučaj, klanskom pripadnošću, oportunizmom i komformizmom. Nigdje kao u Krajini nema takvog uspostavljanja, a zatim raskidanja koalicija. Prisjetimo se ‘semafor-koalicija’, Lipovačine ‘budžetske koalicije’, nedopustivog odgađanja primjene izbornih rezultata, stranačkih liderskih neprincipijelnih sukobljavanja na razini izvršne i zakonodavne vlasti s katastrofalnim rezultatima. Stranka koja želi biti politički lider Bošnjaka u budućnosti morat će učiniti hrabar hirurški rez i odstraniti truhlo korupcijsko tkivo, kako u stranci, tako i u državi, dati konačno apsolutnu prednost kvaliteti nad podobnošću, općim interesima nad partikularnim i privatnim, demokratiji nad lobiranjem, jedinstvu nad podjelama, a Krajina je danas primjer svega suprotnog ovome”, kaže Ejub Topić, koji je bio član ratnog Predsjedništva Okruga Bihać i predsjednik Skupštine Okruga.
Krajina je oduvijek bila na marginama procesa koji su imali za cilj snažan ekonomski razvoj i sveukupni prosperitet, što je, prema mišljenju doktora ekonomskih nauka Šefika Smlatića, logična posljedica, imajući u vidu specifičnost po kojoj su Krajina i Krajišnici prepoznatljivi, i to ne samo sada već kroz cijelu historiju koju ovaj prostor pamti.
“Krajišnici nikad nikog nisu priznali za vladara, posebno zbog toga što je Krajina imala hrabrosti da se uvijek stavi na stranu pravednijih ciljeva. Dovoljno je da se pojavi iskra probuđene emocije, a lucidnosti Krajišnicima ne nedostaje, pa da uđu u sukob i s nekoliko puta jačim od sebe. Svaki su put iz svega Krajišnici izlazili možda ne kao pobjednici, ali sigurno dignute glave, bar po onoj: ‘Neka smo mi njima pokazali da se ne bojimo.’ Krajina nikad nikome dokraja nije vjerovala. Koliko mi njima, toliko i oni nama, samo što to Krajina čini na bazi gorkih iskustava kroz koje je u svojoj historiji prošla, sa svim mogućim i nemogućim vazalima. Je li to dobro? I jeste i nije, ali da je drukčije, ne bi bili Krajišnici”, ističe Smlatić.
Dr. Fatka Kulenović, profesorica na Tehničkom fakultetu u Bihaću, kaže da Krajina, prije svega, predstavlja najzapadniju regiju Bosne i Hercegovine, a Krajišnici su najveće patriote u ovoj državi: “Ne želim potcijeniti ničiji patriotizam, ali u Krajini je osjećaj pripadnosti Bosni i Hercegovini iznad svega. Krajina se i zove tako zato što je kroz vjekove predstavljala granicu između velikih sila i bila meta različitih pretenzija, ali nikada nije izgubila vlastiti kulturno‑historijski identitet koji je formiran kroz mnoge historijske i ekonomske događaje. I u ovom posljednjem, nesretnom ratu Krajina je bila granica, stisnuta između velikih političkih i teritorijalnih ambicija, i sve smo preživjeli. Ne zato što je neko digao ruke od svojih namjera već zato što su Krajišnici odlučni ljudi koji vole slobodu i brane je svim silama.”
SAMI SEBI PRIJATELJI I NEPRIJATELJI
Prema riječima akademika Midhata Kozličića, profesora na Sveučilištu u Zadru, Krajina je oduvijek bila takva kakva je, a Krajišnici su dijelom naslijedili socijalistički mentalitet i bili su, kao i svaka druga zemlja, sami za sebe i gradili svoju sreću, a ona je uvjetovana geografskim, historijskim i geostrateškim okolnostima.
“Ulazni kapital Krajine nakon rata bio je nikakav, a naši su ljudi oduvijek išli vani i radili. Narod se u bivšoj Jugoslaviji navikao da im država sve daje i servisira, a ne može država sve servisirati. Smatram da Krajina nije posljednja rupa na svirali. Otiđite u Zenicu pa vidite kako je tamo i uvjerite se. Ne treba Krajinu na takav način promatrati. Pogledajte samo Cazin, koji je najnaprednija općina u Unsko-sanskom kantonu. Je li ju ko pomogao? Nije! Sami su postigli ono što sad imaju. Uzmite za primjer bihaćko naselje Brekovica i pogledajte infrastrukturu koju imaju. Je li im to ko dao i pomogao ih? Sve su sami uradili. A šta Bišćani rade? Spavaju! Dakle, do nas je”, kategoričan je Kozličić.
Zastupnik u Parlamentu Federacije BiH i predsjednik SDA Sanski Most Asim Kaber smatra da Krajišnicima niko nije kriv osim njih samih, zbog nesloge i nedosljednosti koja vlada među njima, ali i zbog slabe kadrovske politike te spleta različitih interesa.
“Često putujem po cijeloj Bosni i Hercegovini i nisam baš siguran da smo mi u najtežoj i najgoroj poziciji, kako se u javnosti želi predstaviti. Možda je u ovom trenutku najveći problem Krajine i Krajišnika ogroman raskorak između obećanja i onog što vidimo u praksi kod krajiških političara. Znam da će mi moje političke kolege i zamjeriti, ali cijenim da nam nedostaje profesionalnost i kontinuitet u radu nadležnih ministara i direktora. Izbori i formiranje većine nakon njih u Krajini više se prakticiraju radi obračuna s političkim oponentima, a manje radi obnašanja vlasti u ime građana i njihovih očekivanja. Naše su i krize i parlamentarne većine ciklične, a sve su vlade poslije rata uglavnom manjinske. Dok se neka većina napravi, već se sutradan iz te potpisane koalicije povlače jučerašnji potpisnici za koje onda morate doslovno kupovati kompenzirajuće glasove. Uvijek imamo nekoliko premijera i vlada u sjeni, dok se ona koja je na vlasti svako jutro budi s mišlju hoće li opstati ili je neko u Skupštini uložio zahtjev za provjeru povjerenja Vladi. Devalvirali smo struku. Kadrovska izvrsnost i stručnost, nažalost, nije princip vođenja politike odabira naših društveno najodgovornijih pojedinaca”, navodi Kamber.
S obzirom na veliku razdaljinu između Sarajeva, kao glavnog grada i centrale, te lošu putnu komunikaciju, i sam je odnos prema Krajini nezadovoljavajući. Po jednima, za takvo je stanje krivo zvanično Sarajevo jer ne vodi dovoljno računa o ovom dijelu Bosne i Hercegovine, a, po drugima, krivi su Krajišnici i njihovi politički predstavnici.
“Krajiški političari šute u Sarajevu 20 i kusur godina, ne čine se živim. Ne vidim onda zašto bi Sarajevo trošilo energiju da nama rješava probleme. Zaboravljamo da je kanton, de facto, država. Ima svoj parlament, vladu, premijera, policiju, školstvo, zdravstvo i svoj budžet. Unsko-sanski kanton ima osam općina i unutar toga dva grada. Ko nam brani da budemo mala Švicarska, jer imamo sve resurse i predispozicije da to postanemo. Mi, ustvari, nemamo lidera koji bi narod izveo na pravi put. U nedostatku pravog, narod se povodi za desecima kobajagi lidera, jer izgleda da Krajina za funkcioniranje treba vođu. Očito, kada nema mačka, miševi kolo vode”, mišljenja je Ejub Topić.
Ako bi se površno tražili uzroci stalnih političkih previranja koja su dovela Krajinu na rub ekonomske propasti, apatiji koja se snažno uvukla u svijest ljudi i osjećaju da smo potpuno zaboravljeni ili odbačeni od strane Sarajeva, moglo bi se, a to ne bi bilo prvi put, za sve okriviti imaginarne neprijatelje i sve svesti pod teoriju zavjere. Stalno reproduciranje kriznih stanja i traženje vanjskih i unutrašnjih neprijatelja odlike su poslijeratne Krajine.
“Neki pokušavaju problem Krajine vezati za nedostatak lidera i liderstva. Takvi su nam više štete nego koristi donosili. Takav nam se, evo, u ozračju pokore posta ukazao u Cazinu. On nam nudi rješenje svih problema Krajine i Krajišnika. Riječ je o našem Senadu Šepiću, budućoj predsjedničkoj esenciji vlasti. Dugo smo žudili i čekali na lidera neprikosnovenih Twitter‑referenci. Samo ga na Bakirovo mjesto izabrati trebamo. A i on će vjerovatno, slično kao i Hamdija Lipovača, na Zavodu za zapošljavanje završiti. Krajini trebaju obični ljudi – političari vođeni vrijednostima stručnosti, marljivosti i moralnosti. Da se bore istinski za Krajišnike, a ne za vlastite pozicije u Sarajevu. Od takvih je Krajina preumorna”, ističe Asim Kamber.
Istog je mišljenja i dr. Šefik Smlatić. On smatra da je problem u Krajišnicima, a ponajviše u njihovim političkim predstavnicima koji godinama ne rade ništa da se stanje u Krajini i odnos Sarajeva prema njoj izmijeni. “Ne bira Sarajevo ljude koji će voditi institucije i predstavljati nas Krajišnike, već ih biramo mi, i to pokazuje mjesto na kojem se danas nalazi Krajina u okvirima Bosne i Hercegovine. Uzmite samo kao ključno polazište rezultate koje su postigli dosadašnji predstavnici Krajine u zakonodavnoj i izvršnoj vlasti Federacije BiH i Bosne i Hercegovine. Nažalost, ovakvom stanju u velikom procentu uzrok je nesposobnost da grade oni koji sebe smatraju bogomdanim da upravljaju”, tvrdi Smlatić.
Akademik Kozličić kaže da je složeno pitanje ko je kriv za stanje u kom se nalazi Krajina. Smatra da veći dio odgovornosti ipak leži na lokalnim političarima, ali i potcrtava da od kukanja nema mnogo koristi, već se treba okrenuti idejama, projektima i radu.
“Složeno je to pitanje zato što, naprimjer, Unsko-sanski kanton nema poštenu biblioteku u kojoj možete pronaći sva Sidranova djela ili sabrana djela Ive Andrića, pa o čemu dalje da mi pričamo?! Mi u Krajini, u proteklih dvije decenije, imamo problem s kadrovima i nama trebaju ljudi koji će znati unaprijediti Krajinu. Od kukanja nema koristi”, naglašava Kozličić.
PARE NISU PROBLEM, NEDOSTAJE VOLJA
Krajišnici su tradicionalno, iz praktičnih a ne političkih razloga, više orijentirani prema Zapadu, a manje prema Sarajevu. Do Zagreba je svega 150 kilometara, i to dobrim putevima, a do Sarajeva 320 kilometara krivudavim i nesigurnim putem. Kada je riječ o političkoj komunikaciji sa Sarajevom, profesorica Kulenović smatra da Krajišnici ne poistovjećuju Sarajevo s državom Bosnom i Hercegovinom, za koju su ginuli kroz historiju. Kao razlog tome navodi to što ih Sarajevo često zaboravlja. “Krenimo samo od ovogodišnjeg budžeta Federacije BiH od 2 milijarde i 748 miliona KM, koji je za 6% veći od prošlogodišnjeg. Kao i prošle godine, budžet Federacije BiH ponovo je nekome majka, a našem kantonu maćeha od koje dobijamo samo mrvice. Gledamo kako se razvijaju istočni i središnji dijelovi naše države, i mi se tome radujemo, međutim, kada vidimo da iz godine u godinu o nama niko ne vodi računa, stvara se sve veći revolt kod Krajišnika. Dok se ulažu milijarde u gradnju autoputeva i tunela po drugim dijelovima Federacije BiH, po Krajini se vozimo krivudavim i nesigurnim putevima. Našu budućnost vidimo u turizmu i ponosni smo na naš Nacionalni park ‘Una’, kroz koji se, nažalost, vozite razrovanim makadamskim putevima, a Vlada FBiH je gluha na zahtjeve naših predstavnika u Parlamentu FBiH koji traže minimalna sredstva kako bi se ti putevi unaprijedili. Da ne spominjem unsku prugu, nekadašnju žilu kucavicu i zamajac razvoja cijele Krajine. Ovo su samo neke stavke s dugog popisa razloga za naše nezadovoljstvo prema službenom Sarajevu”, ističe Kulenović.
Kamber je suprotnog mišljenja kada je riječ o lošim saobraćajnicama po Krajini. On tvrdi da novac nije problem, nego volja i dogovor unutar krajiških vladajućih struktura.
“Kritiziramo druge zbog loših prometnica, a mi smo u svojoj postratnoj dugoročnoj strategiji osmislili dvije trase autoputeva, jedna preko Bihaća, Bosanskog Petrovca i Ključa, pa dalje prema Jajcu, a druga od Kladuše, Cazina, Bosanske Krupe, preko Sanskog Mosta, Ključa i dalje prema Srednjoj Bosni. Uradili smo feasibility studije, projekte, razmjerali, crtali, da bismo na kraju shvatili da nam egzaktno izmjerena frekvencija saobraćaja ne ostavlja prostor po evropskim standardima ni za ozbiljnu brzu cestu. Ova promašena prometna vizija nam nije bila smetnja da naše iluzije o kojekakvim autoputnim cestama zamijenimo stvarnošću neuređenih i zapuštenih regionalnih i magistralnih putova po Krajini. U ovom trenutku bez ičije podrške, mi na računima Vlade i budžetu Direkcije cesta imamo barem deset miliona KM koje možemo staviti u funkciju uređenja ‘sporih’ cesta, ali to ne činimo jer se drugu godinu bavimo raspravom o sastavu upravnih odbora institucija nadležnih za realizaciju infrastrukturnih projekcija. Dakle, sami smo sebi kriv”, ponavlja Asim Kamber.
Krajina se poslije rata našla u nezavidnom i teškom ekonomskom, socijalnom i političkom položaju, razvučena između unutrašnjih izdajnika i poratnih nakana susjednih zemalja koje su ostala neostvarene, ali čija se politika na Krajini još osjeća, i, s druge strane, s neadekvatnom političkom strategijom njenih lidera, što ju je gurnulo u slijepu ulicu savremenih tranzicijskih i političkih tokova. Takvo stanje mogu promijeniti samo Krajišnici koji su tokom stoljeća ranije uvijek znali i uspijevali savladati prepreke. “Posve argumentirano tvrdim da su Krajišnici taoci nekolicine političara koji spadaju u kategoriju vještih populista bez ikakvog pokrića. Jedan je od njih najavljivao investiciju koja će zaposliti nevjerovatnih četrdeset hiljada Krajišnika, a danas je i sam prijavljen kao nezaposleno lice na Zavodu za zapošljavanje. Otjerali smo grupu uglednih poduzetnika tako da smo pojačavali administrativne ovlasti države. Tada smo sami sebi odrezali granu na kojoj smo sjedili. Poduzetnici pune proračune, a ne političari, oni ih troše. A troše ih tako da se kreditna zaduženja koriste za podizanje standarda vikend naselja i stambene dvorce lokalnih političara. Priča za sebe jeste grad Bihać kao administrativni, obrazovni i privredni centar Krajine. Bihać koji bi sve druge trebao vući naprijed, a u njemu se vuku milionski dužničko-kreditni repovi koji opterećuju ne samo Bihać nego i cijeli kanton. Grad u kome se kompletna država i Vlada Federacije bave kanalizacijom i oborinskim vodama, grad u kome borci deset godina u statusu podstanara čekaju da se usele u jedinu boračku zgradu započetu poslije rata. Grad koji svi drugi čekaju da se probudi i povede druge naprijed, a on ih vuče nazad. E, zato nije odgovorno političko Sarajevo, nego mi Krajišnici, SDA, SDP, Stranka za BiH, A SDA, DF, SBB, DNZ. Nemamo prostorni plan kantona, svi se naši planovi u Krajini svode da zasjednemo na tron vlasti. Sve ove kritike i sebi upućujem, da ne ispadne da druge prozivam. Možemo li biti i trunku samokritični i priznati vlastite greške i zablude, osnovno je pitanje. Prije ćemo istinom do izlaza iz ove situacije koja nije bezizlazna jer je mnogo i pozitivnih primjera u Krajini. No, Krajišnici su kadri i ono što je dobro devalvirati jer se uporno međusobno sukobljavaju”, tvrdi Asim Kamber.
DIJASPORA KAO POSLJEDNJA NADA
Sve pozitivno što su Krajišnici u ratu pokazali, sva snaga i jedinstvo koje su imali, nestalo je u godinama nakon rata. Negativna kadrovska selekcija, nedostatak javne intelektualne riječi i gušenje demokratije rezultirali su sve brojnijim odlascima mladih s ovog područja Bosne i Hercegovine. Ali, nije to prvi put da Krajišnici sreću traže van granica svoje zemlje. To je tako oduvijek, reći će stari. Upravo je to ono što je Krajinu spašavalo kroz stoljeća, ali i tokom minulog rata, kada su Krajišnici iz dijaspore pomagali svoj rodni kraj i sugrađane. Današnji odnos Krajine prema dijaspori, ali i dijaspore prema Krajini, po nekima, zabrinjavajući je, jer se lagano gubi ta veza i komunikacija između matrice i naroda koji živi i radi vani.
“Dijaspora je naša tradicija još iz Jugoslavije i ona je uvijek funkcionirala na privatnoj osnovi. Nikada se nije uspjelo animirati krajiške biznismene izvana, a ima bar 50 milionera među njima, da organizirano investiraju u Krajinu. Sve se svodilo na privatne investicije, i to uglavnom kafane i diskoteke, dok pravih poslovnih ulaganja uopće nije bilo. U drugim krajevima ima pozitivnih primjera, poput Kozarca, Goražda i Teslića. Kod nas u Krajini vlada maksimalno nepovjerenje u vlast, što odvraća sve one koji bi i pomislili da nešto ozbiljno naprave”, kaže Ejub Topić.
Za razliku od prijašnjih migracija s područja Krajine, u ovima odlaze, nestaju i gube se cijele porodice. Ono što je realna prijetnja toj krajiškoj dijaspori jeste pitanje asimilacije, koje se sve više javlja kod djece koja su rođena vani ili su otišla u ranom djetinjstvu. Krajišku javnost zanima odgovor na pitanje šta Krajina nudi svojoj dijaspori kako bi je privoljela da se duže zadrži i više potroši, ili investira u svoj rodni kraj.
“U tamo neka davna vremena na privremeni rad u Njemačku ili Austriju išli su očevi ostavljajući svoje porodice da žive u Krajini, u kojoj su djeca imala besplatno školovanje, veoma dobro organiziranu zdravstvenu zaštitu, izuzetno kvalitetno obrazovanje i, jednostavno rečeno, nije bilo smisla niti razloga da sa sobom povlače cijele porodice. Današnja dijaspora savršeno vlada stranim jezikom, naša djeca idu s domaćom djecom u škole i teško ih je razlikovati od Šveđana, Nijemaca, Austrijanaca itd. Mladi Krajišnici postaju dio društvenih procesa u zemljama u kojima nastavljaju svoj život, roditelji, umjesto da zarađeni novac koriste za gradnju kuća ili kupovinu stanova u Krajini, sve više to čine u zemljama u inostranstvu i njihova veza s Krajinom sve je tanja. S druge strane, kada ovdje dođu, dočekaju ih duge kolone i razne provjere, rupe na cestama, hrana koja ni izbliza nije kontrolirana u smislu kvalitete i ispravnosti koju imaju u zemlji gdje su otišli, depresija onih kod kojih su došli. Kakav oni onda imaju motiv da i dalje održavaju veze s Krajinom? Bojim se da Krajina današnjoj dijaspori srednjih godina sve više ostaje samo lijepa emocija iz nekih davnih vremena, a mladima je ova stvarnost samo dobar razlog da nagovore roditelje na to da godišnji odmor provedu na ljepšim destinacijama”, objašnjava Šefik Smlatić.
Akademik Kozličić smatra da Krajina ne treba ni od koga očekivati pomoć, već se treba okrenuti sebi, a ogroman potencijal ima upravo u dijaspori rasutoj širom svijeta: “Nama koji živimo u dijaspori Krajina je mjesto na kojem napajamo dušu i mi od nje ne tražimo ništa. Šta mi je dala ona država? Ništa! Krajina ima osnovu da se bavi poljoprivredom, stočarstvom i da se bavi turizmom, tu su i drvni resursi. Tome se treba okrenuti i tu je naš potencijal.”