Umjetnost je Božiji dar i svako individualno kroz razvoj vlastitih sposobnosti i vještina to mora otkriti u sebi, kaže Halida Emrić.
Baš kako ju je svojevremeno opisao Vojislav Vujanović, kazavši da glina za nju nije samo sredstvo za izvedbu njenih predodžbi, već da ona u glini doslućuje dušu koju treba osloboditi iz neoduhovljene materijalnosti, kao što je to Mikelanđelo činio sa kamenom, Halida Emrić (52) svoj umjetnički svijet oblikuje stvaralačkim uzbuđenjem kojim je okupirana sva njena maštovitost koja se počinje razbuđivati u trenutku kada ona rukom dotakne glinenu masu koja za nju nije samo obično sredstvo za izvedbu njenih zamisli.
Rođena je u Bihaću, gdje je završila osnovno i srednje obrazovanje, a školu keramike „Tapiker“ završila je 2009. godine u Zagrebu, gdje je usavršila znanje iz oblasti umjetničke keramike čime se, vrlo uspješno, bavi dugi niz godina.
Članica je Udruženja likovnih umjetnika primijenjenih umjetnosti Bosne i Hercegovine i osnivačica studija za izradu umjetničke keramike Serhat Art 2006. godine. Osmislila je i realizirala projekat izrade suvenira pod nazivom „Amblemi bosanskohercegovačkih gradova“ za čije svrhe je uradila više od 10.000 keramičkih eksponata.
Keramika je žensko pismo
„Umjetnost je Božiji dar i svako individualno kroz razvoj vlastitih sposobnosti i vještina to mora otkriti u sebi. Kao djevojčica sam pisala pjesme, kasnije zbog životnih obaveza osjećaj za kreativnošću je bio potisnut, valjda i zbog ambijenta u kojem sam živjela. Kasnije, kada sam promjenila ambijent, udajom iz Bihaća u Bužim za slikara i grafičara Seada Emrića, počinje moj intenzivniji put pronalaženja kreativnog dara i izgradnje umjetničkog senzibiliteta. U prvoj deceniji braka važnija mi je bila uloga majke, odgoj i podizanje četvoro djece.”
U drugoj deceniji braka, nakon nagomilanog iskustva, pokreće vlastiti studio za umjetničku keramiku u kojem uspješno odgovara svim izazovima već skoro deset godina.
“Keramika je žensko pismo u likovnosti, veoma pogodna za moj umjetnički senzibilitet, u ovom medijumu uspješno sanjam svoje snove i pričam najljepše priče o svojoj zemlji Bosni. Podloga za moje umjetničko stvaranje je moje stalno istraživanje prirode i kulture moje domovine Bosne i Hercegovine. Stalno putujem, upoznajem ljude i krajeve. Oduševljavaju me ljepota naše zemlje u različitostima i sklad susretanja tih različitih kultura i umjetničkih tradicija u našoj zemlji. Srednjovjekovna Bosna je moja najveća inspiracija, jer ona mi nudi obilje povoda za umjetničko djelovanje, a s druge strane u istraživanju kulture iz ovog perioda mogu se prepoznati svi narodi moje domovine“, kaže Halida Emrić.
Porodični život i kvalitet radova
Iako se i njen suprug bavi umjetnošću, ipak se ne miješaju u rad jedno drugom. Razlog je, kaže, što je umjetnost individualan čin, a znanja i vještine koje njih dvoje imaju uveliko se razlikuju.
Uprkos činjenici da oboje svakodnevno rade na novim djelima, Emrić ističe kako njihov porodični život ne trpi zbog toga, te kako za porodicu odvajaju dovoljno vremena. Pitanje kvaliteta je uvijek neizostavan dio razgovora sa svakim umjetnikom. Ističe kako znanje i vještine moraju biti preduslov za ovaj posao, te da je kvalitet njenih radova provjeren kroz niz izložbi i dokazan putem nagrada koje je dobila.
“Znanja i vještine koje imam su iz područja keramike, a njegova iz područja slikarstva i grafike; svako je prepušten sam sebi da u svojoj inventivnosti i sposobnosti da izradi umjetničko djelo. On izgubi dnevno vrijeme radeći u službi, ja u kući i kuhinji, ali se sve to nadoknadi u večernjim satima kada se izbjegne gubljenje vremena i kada se u svojim ateljeima maksimalno prepuštamo samoći i umjetničkom stvaranju, ali nikada ne zapostavljamo djecu u svim njihovim potrebama. Danas, nažalost, ako ste savjesni i odgovorni, ako vam Bog podari toliku širinu da znate koliko vam znanja i vještina treba, morate kao autodidakt učiti cijeli život te da vam ovdje mimo vas samih može samo Bog pomoći. Što se tiče kvaliteta mojih radova, oni su verificirani kroz izložbe, likovne kritike i nagrade koje sam dobila. Kvalitet moje umjetnosti je provjeren i kroz najznačajniju umjetničku nagradu u našoj zemlji, Collegium artisticum, koju sam dobila 2015. godine. Kod nas, u pravilu, što je manji umjetnik, to ima veće mišljenje o sebi. Mislim da se to sve mora eksponirati prosudbi tržišta koje će dati konačni sud o realnoj vrijednosti. Moja izložba planirana samo na jedan mjesec na Univerzitetu u Ljubljani produžena je na pola godine baš zbog kvaliteta koji je kod publike prepoznat“, ističe Emrić.
Ovdje nije lako biti umjetnik
Iako biti umjetnik u Bosni i Hercegovini, danas nije isplativ posao, Emrić kaže da je uspjela svoj umjetnički rad pretvoriti u samoodrživ posao, što je postigla zahvaljujući svojim prijateljima kojih ima širom Bosne i Hercegovine.
„Naši građani nemaju interes za umjetnost i nema nikakvih indicija da se takvo stanje duha mijenja. Više imam koristi od stranaca koji posjećuju moje izložbe. Srećom, uspjela sam svih ovih godina da uspostavim dobru saradnju sa općinama širom Bosne i Hercegovine i da za njih izrađujem protokolarne darove. Moji radovi također se nalaze u stalnoj postavci suvenirnice Historijskog muzeja Bosne i Hercegovine i Zavičajnog muzeja Travnik. Kada imate puno prijatelja širom zemlje i inostranstva, to vam je sigurna garancija da će vam umjetnost biti samoodrživa. Sva ova priča je toliko složena i skupa, i nikako ne bi uspjela da nisam imala stalnu finansijsku pomoć akademika prof. dr. Envera Mandžića iz Tuzle. On je imao viziju, želio je da i naša zemlja ima ovu priču. Najviše mojih djela nalazi se u njegovom muzeju u Tuzli. Gostovala sam u mnogim zemljama Europske unije i vidjela da oni nude razne načine i rješenja koja omogućavaju umjetnicima da opstanu i da imaju motive za stvaranje umjetničkih djela. Slovenija mi je najljepša, jer su mentalno iznad svih ostalih u regionu tako što su očuvali građanski nivo dostojanstva i imaju kulturnu publiku koja garantira opstanak njihovih institucija, ali i razvoj umjetničkih produkcija u svim branšama.“
Mladi su u pravu što odlaze
U kontekstu sve učestalijih i masovnijih migracija mladih ljudi sa područja Unsko-sanskog kantona, Emrić kaže da se radi o sasvim normalnoj pojavi, ali da mnogi, ipak, nedovoljno koriste slobode i prava europskih društava, već se povlače u neke uske krugove stvarajući neku subkulturu, što je pomalo zabrinjavajuće.
„Hvala Bogu neka odlaze, mladi su u pravu i imaju osjećaj za realnost. Nadam se da će svi mladi ljudi u sredinama u koje odlaze uspjeti iskoristiti sve blagodati uređenih društava i njihovih institucija. Neki se tamo i izgube, pa organiziraju dobrovoljna geta, potpuno ignorišući vrijednosti te sredine i pokušavaju da iza zatvorenih zidova stvaraju surogat kulturu kao sjenu onog istog haosa iz kojeg su morali ići u egzil. Kao što sam rekla, naše vlasti daju samo poticaje domaćim životinjama i opstankom ovdje možete profitirati samo kao pastir. Moj sin Harun već studira u Ljubljani, a uskoro će mu se, ako Bog da, pridružiti Hadžem, Hazer i moja Merjema. Učim ih da je čitav svijet njihova domovina“, kaže na kraju Halida Emrić.
