S obzirom na to da u Njemačkoj uvijek treba školovanog medicinskog kadra za rad u staračkim domovima i sličnim ustanovama, u Bosni i Hercegovini je to najtraženija škola. To je najsigurniji put kojim mladi napuštaju zemlju.
U Bihaću, naprimjer, postoji Viša medicinska škola, koja je imala tri odjeljenja medicinara i jedno hemijskih tehničara. Roditelji su se na protestima izborili da dobiju pravo na još jedno ili dva odjeljenja, a zahtjevi rastu iz godine u godinu. Tu je i Katolički školski centar sa tri odjeljenja medicinskih tehničara, što je ukupno devet odjeljenja u državnim školama Bihaća, ne računajući djecu koju roditelji upisuju u privatne obrazovne ustanove.
Tako se dođe do oko 300 mladih u svakoj generaciji koji jurišaju preko granice.
– Mislim da će većina nas koji upisujemo Medicinsku otići vani, pa tako, nadam se, i ja. Ne možemo ovdje osnovati porodicu, pronaći posao, zaraditi neku pristojnu platu, kazao nam je Dženis Toromanović, osamnaestogodišnjak iz Bihaća, student.
Prošle sedmice u Bihaću se razgovaralo o ovoj temi, u organizaciji PRO-Budućnost (Povjerenje, Razumijevanje, Odgovornost za Budućnost) Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID), projekta koji implementira Catholic Relief Services u suradnji sa Fondacijom Mozaik, Caritasom BiH, Forumom građana Tuzle, Helsinškim parlamentom građana Banja Luka i Međureligijskim vijećem u BiH.
Otvoreno su pitali ovog mladića, otići ili ostati?
– Otići svakako, odgovorio im je kroz smiješak.
Mladi su iskreni i kod njih dileme nema. Organizatori su se zapitali šta je ono minimalno što bi se moglo ponuditi mladima u njihovoj zemlji, ali s poslom u Njemačkoj ništa se nije moglo porediti. Profesor filozofije Miodrag Živanović raspravljao je o tezi nepostojanja nade, međutim, još niko nije našao odgovor šta bi ta nada trebalo da bude.
