Mali Ivica imao je već tri godine, a još nije progovorio. Vodili ga roditelji kod doktora, vidovnjaka, nadri-liječnika, ali ništa nije pomoglo. Jedno jutro dok su svi bili oko stola mali povikne:
Deda!
Svi poskakaše od sreće i slaviše dugo u noć, a slijedeće jutro umre deda. Preneraziše se svi, nastade muk i mali opet ne reče ni riječ do sljedeće godine kad jedno jutro povika:
Baba!
Poveseliše se ukućani, ali ih i strah uhvati… i tako slijedeće jutro nađu babu mrtvu u krevetu, pokopaše je, a mali opet godinu dana ne reče ni jednu jedinu riječ. Kad se godina od zadnje riječi približila, muž i žena zabrinuto razgovaraju. Kaže muž:
Pa neće valjda sad progovoriti, nitko od familije nije živ osim nas roditelja?!
Sljedeće jutro mali za doručkom vikne:
Tata!
Otac na to padne u debelu depresiju. Ode u grad i napije se k’o svinja. Obišao sva mijesta koja su mu išta značila i uvečer se mrtav pijan uvuče u krevet. Sljedeće ga jutro budi žena, a on još onako pripit priupita:
Kaži mi, jel’ sam ja to na onom svijetu?
A žena će na to:
Ma oblači se brže, umro je susjed Marko!
