ojni aerodrom Željava danas izgleda sablasno. Nekad je to bio najveći podzemni aerodrom i baza bivše JNA, na razmeđu Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske, nedaleko od Bihaća. S tog su aerodroma eskadrile lovaca polijetale za dvije minute.
Tunele objekta „Klek“ u podzemnom dijelu aerodroma Željava i piste prilikom povlačenja 16. maja 1992. godine minirali su vojnici bivše JNA sa 60 tona eksploziva.
Serija eksplozija
– Bila je subota kada je tačno u 5.30 sati odjeknula prva eksplozija. Pet minuta prije šest sati začula se serija eksplozija na pistama i svih pet pista je prekrio gust dim. Nešto malo prije osam sati Bihać se zatresao od snažne eksplozije, planina je gorjela, a plamen je dosezao u nebo – ispričao nam je jedan od očevidaca, bivših pripadnika jugoslavenske vojske.
Plamen i eksplozije uništili su jedan od najvećih i najutvrđenijih aerodroma u Evropi, napravljen 1968. godine. Aerodrom je uništen s oko šezdeset tona najmoćnijeg eksploziva. Nekadašnje vojno čudo danas je obična pećina ispunjena vlagom i toksičnim plinovima. Dijelovi tunela su u lošem stanju i prijeti im opasnost od potpunog urušavanja.
Sve je onečišćeno PCB spojevima, a jonizacijski detektori dima, kojih je bilo na stotine po stropovima tunela, vrebaju sadržajem radioaktivnog americija 241, koji se lako apsorbira u plućima i može izazvati karcinom i genetska oštećenja u ekstremnim slučajevima. Uništavanjem aerodroma pričinjena je i velika ekološka šteta. Otkrivena je visoka koncentracija hemijskih spojeva, polihloriranih bifenila, posebno u tunelu 1, gdje im je koncentracija 164 ppm (čestica na milion). Oko samoga kompleksa još ima zaostalih mina, pa se ne preporučuje obilazak objekta bez posebne pratnje.
Nadžad Jahić bio je vodnik prve klase na aerodromu Željava od 1989. do početka 1992. godine. On nam priča kako je izgradnja aerodroma na ovom mjestu bila dobro osmišljena i planirana.
Mitska slika
– Sama lokacija iznimno je dobro postavljena, da bi se mogla lako braniti, jer su upravo ovdje najpovoljnija zračna strujanja na području Jugoslavije. Aerodrom je bio smješten na udaljenosti dovoljnoj da avioni mogu brzo odgovoriti u slučaju povrede granice na strani ka Italiji i Austriji, jer je Jugoslavija s blokom nesvrstanih u to vrijeme predstavljala balans između NATO bloka i Varšavskoga pakta – govori Jahić.
Jusuf Midžić je nakon završenog Prirodno-matematičkog fakulteta u Sarajevu 1972. godine počeo raditi kao profesor fizike u Medicinskoj školi u Bihaću. Još dok je bio gimnazijalac, sjeća se da se među lokalnim stanovništvom pričalo o izgradnji tajnoga aerodroma u blizini grada. Ni slutio nije da će desetak godina kasnije na njemu i sam dobiti posao.
– Iz Bihaća sam i znam kako je izgledao taj mit o aerodromu Željava u trenutku kad se on 1954. godine počeo graditi. Izgradnjom aerodroma i grad se počeo urbanizirati. U to vrijeme u Bihaću je otpočela gradnja modernih stambenih objekata za vojna lica koja su trebala raditi na aerodromu. Nicali su još neki drugi objekti – ističe Midžić.
Naši sagovornici kažu da niko sa sigurnošću ne može potvrditi kolika sredstva su uložena u izgradnju ovoga, prema nekima, u to vrijeme trećeg vojnog aerodroma u svijetu.
– Niko nije ni pitao za novac, već se tako radilo i dogovaralo, a ako bi zafalilo novca, on bi se oštampao – ističe Midžić.
Izgradnja je trajala do 1968. godine, kada je došlo do poznate „češke krize“, usljed koje su trupe SSSR-a sa zemljama članicama Varšavskoga pakta, izuzev Rumunije, tenkovima upale u Čehoslovačku i okupirale je. Tito se našao u neizvjesnosti i ubrzano otvorenje aerodroma Željava je otpočelo. Nakon što je i zvanično otvoren, a slika gotovo mitske jačine odaslana u svijet, bivša Jugoslavija je bila koliko-toliko sigurna i era lovačkog zrakoplovstva i aviovježbi nadomak Bihaća je uveliko počela.
– Aerodrom je bio strogo čuvan i nije mu se moglo prići. Dežuralo se 24 sata i bili smo tako uvježbani da avion u slučaju uzbune može poletjeti za dvije minute. Moja jedinica je radila na pripremi aviona za letenje i to je bila uhodana procedura uzlijetanja i slijetanja dovedena do savršenstva. Aerodrom je imao posebnu stanicu za struju i rezervoare s gorivom. Imao je kuhinju i restoran ispod kojeg su bili smješteni prirodni izvori vode. Dakle, bio je osposobljen da određeno vremensko razdoblje može izdržati zatvoren – sjeća se Jahić.
Naredba iz Beograda
Midžić dodaje da se kompleks aerodroma sastojao od 117. puka koji se isključivo bavio letenjem i avionima. Tu je bila i jedinica koja je logistički opsluživala taj puk i dnevno je moglo biti u kompleksu do 2.000 ljudi maksimalno, iako je teško reći koliko je, ustvari, vojnika bilo u aerodromu tokom dana.
Prema Midžićevim riječima, taktika ratnog zrakoplovstva JNA bila je da se aerodrom koji se ne može braniti uništi, a takva naredba mogla je doći isključivo iz vojnoga vrha u Beogradu. Kad je JNA uvidjela da se Jugoslavija neće moći sačuvati, tokom maja 1992. godine napušta aerodrom Željava i ruši ga.
Prvo je došla naredba da se aerodrom evakuira. Tokom maja avioni su odletjeli u Beograd, a ostatak opreme je krenuo da se transportira kroz Bihać, što je rezervni sastav pokušao spriječiti. Međutim, tadašnja JNA je zaprijetila bombardiranjem Bihaća, što je rezultiralo sporazumom između tadašnjeg načelnika Nenada Ibrahimpašića i starješina JNA i vojska je evakuirana iz grada.
Mogao bi biti barem turistička atrakcija
Neko vrijeme se govorilo o renoviranju aerodroma Željava koji bi se koristio za civilne svrhe. Međutim, sve te priče ostajale su samo na prikupljanju jeftinih političkih poena. Realno je danas da se aerodrom, ovakav kakav jeste, pretvori u muzej i da služi kao turistička atrakcija. Trenutno aerodrom Željava obilazi samo grupa entuzijasta i zaljubljenika u taj kompleks i ono što je on nekad predstavljao u zajedničkoj državi.
